Posjetili smo Kazandžiluk u Sarajevu i otkrili tajne ovog zanata: "Čahure od granata smo pretvarali u vaze"

Kazandžiluk je stoljećima bio centar izrade bakrenog posuđa, suvenira i tradicionalne kazandžijske robe, po čemu je i danas prepoznatljiv. Kazandžije su u osmanskom periodu prvenstveno su izrađivale velike bakrene kazane i kotlove za vojsku.

Dok su mnogi drugi zanati na Baščaršiji nestali, Kazandžiluk je jedini zadržao svoju izvornu funkciju više od 500 godina, a uz kazandžije, dio esnafa bile su i kalajdžije zadužene za premazivanje posuđa kalajem ili kositrom.

I danas se u ovoj ulici mogu pronaći brojni ručno rađeni predmeti. Glavne sirovine ostale su iste: bakar, kalaj, kositar, salmijak i olovo, uz nekada neizostavni drveni ugalj za vatru. Bakreno posuđe na Balkan su donijeli Turci, koji su ga preuzeli od Perzijanaca, što se jasno vidi u mnogim nazivima posuđa i kazandžijskog alata koji su zadržani do danas.

U porodici Hidić, ovaj zanat se prenosio s koljena na koljeno

Na početku razgovora, Adnan Hidić nam je otkrio kada je nastala njihova porodična radionica i kako je ljubav prema ovom poslu prešla i na nove generacije.

"Sam biznis je krenuo davne 1936. godine. Tada se tradicija nastavila s mojim ocem i amidžama, a onda smo to preuzeli brat i ja. Posebno bih naglasio da sad imamo i četvrtu generaciju. Sin mog brata Kenana, nakon završene srednje škole, odlučio je da krene našim stopama. Jako smo sretni i ponosni zbog toga", otkrio je.

Govorio je i o tome šta ga je najviše privuklo da se bavi ovim poslom.

"Mislim da je na to sve najviše utjecala ta sloboda koju sam imao, jer otac nikada nije forsirao da se tim bavimo, ali je imao tu neku namazanu taktiku gdje nam je uvijek davao neke alate dok smo bili djeca. Uvijek smo nešto kuckali, popravljali. On je govorio: 'Ja ću to kad popravite odnijeti u radnju, a ako prodam, to je vaše'. I tako bi on dolazio s posla i govorio: 'Evo, prodalo se' i evo neki dinar za to, ali to je on negdje ostavljao sa strane. Ustvari je samo gledao da nas motiviše", ispričao je s osmijehom.

Govoreći o tome koliko su mlade generacije zainteresovane za kazandžiluk i druge zanatske poslove, kazao je: "Prvenstveno mogu krenuti s ovom ulicom, Kazandžilukom. Ova ulica je specifična po tome što je svaka radnja zapravo porodična i ide s koljena na koljeno, tako da i pored nas ima finih i mladih majstora koji vrijedno rade. Mislim da nismo jedina porodica koja ima nasljednike. Sigurno ima još dosta porodica koje rade ovaj zanat, ali općenito, nivo ovog zanata, 'opada'. Dosta zanata je izumrlo. Nemamo bravara, kovača, kožara, tako da je stvarno problem što se tiče tih ostalih zanata, ali mi se još relativno dobro držimo".

Kako nastaju njihovi proizvodi i za šta su kupci najviše zainteresovani

Na pitanje o tome šta se sve izrađuje u njihovoj radionici, Adnan Hidić naglašava da mašti praktično nema granica.

"Sve što mozak zamisli, ruke naprave. Radimo standardno džezve, šećernice, sve što se može iskovati, a dosta radimo i narudžbe: lampe, magnete, tepsije, sahane, tako da nismo ograničeni. Sad svi nekako hoće ponovo da imaju sahan, ibrik u kući i sad sve što se nekad izbacivalo iz kuće ponovo se vraća. Veliko je interesovanje", kazao je.

Govoreći o materijalima i nabavci bakra, ističe jedan detalj koji mnoge turiste naročito iznenadi.

"Ono što je posebno interesantno turistima jeste da imamo mnogo majstora, a bakar kao bakar nemamo, uvozi se. Uvijek im je bilo čudno kako imamo toliko majstora, a nemamo bakar. Mi bakar danas naručujemo iz Njemačke, u tablama različite veličine i debljine. Samo naručivanje zaista je skupo. Cijene metala rastu jako brzo, tako da samim tim i naši proizvodi moraju biti skuplji, što otežava samu prodaju, ali ljudi počinju da cijene ručni rad, pošto toga nema toliko. Ljudi koji dođu iz neke druge države iznenade se kada im kažem da sjednu s nama sat vremena. Ako je nešto sitno, mi ćemo to napraviti na licu mjesta. Na kraju budu oduševljeni samim proizvodom", kazao je.

U nastavku razgovora pojasnio je i koliko je zahtjevna izrada različitih predmeta, posebno džezvi.

"Za tacnu mi je puno lakše reći koliko traje proces kovanja, jer su tu lakši procesi nego za džezvu, jer je ona zahtjevnija. Za tacnu imamo rezanje bakra, dijeljenje, kuckanje, savijanje i čišćenje. Za tablu kompletan proces možemo uraditi u radnji, ne treba nam radionica, dok je džezva posebna priča. Obično džezva ljudima bude puno skupa, pa kažu: 'Nije od zlata', ali džezva ima 10 procesa - od rezanja bakra, savijanja... Svaka džezva se mora naliti olovom da bi se sačuvao njen oblik, jer inače, kada bismo radili samo praznu bez olova, odmah bi se deformisala. Mora imati podlogu koja će je čuvati. Znamo svi da olovo nije zdravo i da se mora posebno voditi računa oko pripreme s olovom. Nakon toga ide na otkuhavanje, kiseline, pa čišćenje i skidanje, kalajisanje. Nakon toga ide stavljanje drške od mesinga. Ljude posebno buni što je drška uvijek različite boje od džezve, a razlog je provođenje toplote da je drška od bakra, odmah bi se zagrijala i ne bi je mogli koristiti", ispričao je.

Komentarišući sezonu i prodaju, ističe da se ipak bilježi pozitivan trend. Tome doprinosi i popularnost glavnog grada Bosne i Hercegovine kao turističke destinacije.

"ako gledamo unazad godinu, dvije, tri, tu je to negdje. Recimo sada, unazad nekih osam godina i više, naravno da se primijeti razlika, ali pozitivnog trenda. Sarajevo kao destinacija raste. Svake godine imamo te podatke koliko turista dolazi, koliko se više zadržavaju, a nama su kupci turisti, tako da nam uvijek trebaju ti novi kupci. Zadovoljni smo rastom gostiju i prodajom, ima taj neki pozitivan trend", rekao je.

"Koristili smo čahure od granata i pravili vaze"

Prisjetio se i brojnih poznatih ličnosti koje su ih posjetile, a naročito Stinga, koji je 2022. godine, prije koncerta u Zetri, između ostalog posjetio i njihovu radionicu. Poklonili su mu nesvakidašnji poklon - čahuru od granate pretvorenu u vaznu. Ovakve vazne su počeli praviti nakon opsade.

"Njemu smo poklonili čahuru od granate, jer šta pokloniti čovjeku koji ima sve? Pa smo gledali da nešto bude stvarno originalno. Priča koja stoji iza tih čahura jeste da smo mi skupljali te ratne ostatke, a mi njih prvenstveno gledamo kao metal. Tako da, sad ću se vratiti na onaj dio priče kad sam govorio o bakru i o tome kako mi nemamo bakar, čahure su mesinga. Kada se završio rat u Bosni i Hercegovini, nama je bilo jako teško da uvozimo bakar. Tada se nije imalo ni sredstava pa su majstori u ovoj ulici dobili ideju da koriste čahure od granata, jer su one mesing i da se od njih pravi nešto lijepo. Mi ih iskuckamo, uradimo izradu i napravimo nešto lijepo, pokažemo da nešto što je bilo loše sada može biti lijepo. Prva reakcija ljudi kad im to pokažemo, zgroze se, iskreno, ali kad ti od toga napraviš priču, onda ljudi na kraju imaju potpuno drugi feedback. Sting je stvarno bio oduševljen poklonom. Trudimo se svakog dočekati isto", objasnio je.

Govoreći o odnosu domaćih kupaca prema tradicionalnom radu, Adnan Hidić naglašava da postoji određeni jaz u percepciji vrijednosti.

"Mislim da naši ljudi više nisu svjesni koliko vrijedi ovo što imamo. Nekako, ljudi i kad dođu onda donesu neki predmet da se kalajiše, ali da kupuju - slabije. Kada vide cijene, njima je to skupo, a ja, kako sam ispričao cijeli proces, kako to sve nastaje i materijal koji nabavljamo, mislim da su cijene formirane više prema našem tržištu nego prema turistima. Tako da imamo taj neki jaz gdje je našim ljudima preskupo, dok strancima je to ipak jeftino pa imaju sumnju zašto je to toliko jeftino ako je rađeno ručno", istakao je Adnan.

Kako možete prepoznati ručni rad

Braća Hidić osvrnula su se na nastanak tradicionalnih dezena i šara po kojima se već generacijama prepoznaju različite kazandžijske porodice.

"Vi da uđete sada u neku drugu radnju i pogledate iste džezve, tacne, vama će to djelovati skoro pa isto, dok mi možemo prepoznati između sebe koja porodica koju tablu radila. To su šare koje su ukorijenjene i prenose se s koljena na koljeno, ali imamo i svoju inspiraciju iz koje nekad stvaramo dezene. Sve ove table i džezve rađene su rukom, tako da svaka je posebna i različitog dezena, nijedna nije urađena isto. To je najbolji način da provjerite da li je nešto rađeno ručno. Ako se ponavlja, vjerovatno je korištena presa. Kad je sve različito, onda znate da je ručni rad, a ako tražite dva ista seta, mi to nemamo", istakao je Adnan.

Kenan Hidić je na kraju razgovora istakao kako turisti doživljavaju njihov rad i samu priču koju nose predmeti iz radionice Hidić.

"Kada turisti dolaze ovdje, budu oduševljeni i kad vide kako je ovdje, da to više nema veze s ratom, da se ovdje normalno živi, onda se ugodno iznenade. Bude im stvarno lijepo. Kada se oni vrate kući i krenu to prepričavati svojim prijateljima gdje su bili, onda je to najbolja reklama za nas. Posebno je emotivno kad čuju da mi od granata pravimo vaze i nekad se s tim ubijalo, a mi sad dajemo život i na tu priču ljudi se znaju rasplakati", kazao je.