Ova vrsta je u ovom dijelu Evrope izumrla još u 17. vijeku. Smatra se da su glavni razlozi za njen nestanak krivolov i gubitak adekvatnih staništa. Velikim naporima stručnjaka pokrenuti su projekti reintrodukcije kojima se želi uspostaviti nove divlje populacije ćelavih ibisa u Europi.
Međutim, problem im predstavlja manjak znanja i iskustva mladih ptica prilikom seobe na zimovališta, navodi Natura Historica. Prema podacima organizacije za zaštitu životne sredine Bentornato Ibis, na svijetu preostalo otprilike 300 ćelavih ibisa.
Kod ovih ptica posebno je zanimljivo to što mužjak i ženka ostaju zajedno do kraja života. Kad jedna ptica ugine, ona druga tuguje za njom. Često se događa da ptica koja ostane bez svog para gladuje sve dok ne ugine ili čak izvrši samoubistvo. U normalnim okolnostima ibis živi između 25 i 30 godina.
U turskom gradu Bireciku sve do početka 20. vijeka svake godine se slavio povratak ćelavih ibisa iz toplijih krajeva. Njihov povratak smatrao se znakom da stiže proljeće.
Ibis je pretprošle godine prvi put viđen u Bosni i Hercegovini, tačnije u Cazinu. Zatim je bio na Grbavici, na području ušća Neretve pa u EUFOR-ovoj bazi u Butmiru. Ipak, izgleda da mu se Grbavica najviše svidjela te se odlučio vratiti.
