To je ples koji je od svog nastanka zadržao orginalne pokrete. Odjeća koja se nosi tokom izvođenja igre također je ostala nepromijenjena, a može se primjetiti da se zadržala u određenim selima u okolini Burse.
Pretpostavlja se da je igra nastala 1326. godine kada su vojnici Osmanskog carstva izvodili određene pokrete s mačem i štitom kako bi proslavili osvajanje Burse.
Igru je 1930-tih godina učenicima medrese Inebey na časovima tjelesnog odgoja predstavio Mustafa Tahtakiran i osmislio koreografiju koja se danas izvodi na sceni.
Direktor Udruženja igre mačevanja sa štitom Tahtakiran Metin Dikerel kazao je kako se ovaj ples često izvodio na različitim ceremonijama i proslavama i dodao kako u igri učestvuje šest ili osam igrača, mada ih može biti i više pod uslovom da ih je paran broj.
"To je igra koja se danas izvodi na mnogim ceremonijama. Postaje popularna na festivalima u inostranstvu. Želimo predstaviti ovu kulturu. Iako je svakim danom interesovanje sve manje, u našim projektima sudjeluje najmanje 50 mladića", kazao je Dikerel i dodao da je jedini zvuk koji se može čuti udaranje mača u štit.
"Igra počinje figurama slanja mladića u vojsku i kretanja u krugu. Nakon toga grupa se dijeli na dva dijela. Momci iz dvije grupe počinju se boriti, ali ne mogu uspostaviti nadmoć. Svaki od igrača ima pravo na jedan udarac prema glavi, ako ga uspije izvesti, pobijedio je, ako ne, gubi svoje pravo na napad. Zatim, najbolji mačevaoci iz obje grupe, pokazuju svoje najbolje pokrete i razmjenjuju oružja. Međutim, nakon određenog dijela u skladu bratstva i prijateljstva, obje strane trebaju ostaviti oružje. Ali, jedna strana odlučuje se na izdaju i ne ostavlja svoje oružje, već primorava protivnika na borbu. Tada i druga strana na različite domišljate načine uzima oružje i borba se nastavlja. Nakon određenog vremena shvataju da je borba besmislena i odlučuju se na mir i bratstvo", pojasnio je Dikerel koji je dodao da se na amblemu grada Burse nalaze mač i štit što dokazuje ulogu igre u gradu.
"Igra mačevanja sa štitom nije samo narodna igra. Po mom mišljenju, to je sam život. Opisuje hrabrost, bratstvo, mir, junaštvo, ukratko uzdignute glave suprotstavljanje životu", kazao je Dikerel posjećajući na rečenicu svojstvenu turskom društvu da "na ratnom polju treba i umrijeti, ali se ne predati".
Dikerel dodaje kako mladići prvo formiraju krug kako bi dočarali "ceremoniju polaganja zakletve" pred odlazak u boj, a zatim se dijele u dva reda i sukobljavaju, pri čemu se dobija slika stvarnog bojišta i borbe za život.
