Štulić uzvratio Husu jer ga je nazvao lošim čovjekom: "Pokušava sakriti da je niko i ništa"

Hus je nedavno odgovorio na pitanje novinara u kakvom sjećanju mu je ostala saradnja sa Štulićem.

"Ne treba miješati lik i djelo, ne? Zaista smo se potrudili da ga gurnemo u neki fokus jer smo osjećali da to vrijedi. On više nije tražio ničije mišljenje nego je samo tražio potvrdu onog što on misli da je ispravno, a mislio je da je apsolutno u svemu u pravu. Autor vrhunskih stihova, vrhunskih pjesama, ali se kao čovjek pokazao loš", kazao je tokom gostovanja na televiziji Una.

Štulić je na ovom reagovao na svom YouTube kanalu pod korisničkim imenom Petrović Petar. Njegovu reakciju prenosimo u cijelosti:

"ZA TE IMA ŠARENA SOBA DA SPIEŠ AGO DA LJUBIŠ (I deo)
(piše Branimir Štulić)

A sad ću prijeći na Husa, pošto vrti jednu te

istu priču već desetljećima, pogotovo nakon

hrvatskog osamostaljenja (što ne znači da je i

prije bio išta bolji). Tu njegovu priču – kako

nisam bio dovoljno dobar za Valjak (na svu sreću)

– treba naći u kolutanju mojih očiju prilikom

izvođenja njegovih glazbenih bisera, a još i

više u njegovom hvastanju posjedovanja demo

snimka (radi se o dvanaest pjesama, i, bez brige,

Aki ih pjeva), kad reče da bi mnogi na Zapadu

dali masne pare za nj, jasno, nije imao na

umu jedino skupljačku vrijednost istog, nego bjeh,

hoću li reći, izuzetan gitarista, ako i

derah ritam, dapače, ritam gitaristom se i smatrah

(ne u klasičnom rock smislu), jer sola su dosadna, a ja

imadoh još pune ruke posla s komponiranjem,

pjevanjem, menadžerstvom, tiskom, pa i plaćanjem najvećeg

poreza na Balkanu, da ne pominjem ljubavne jade

i podstanarstvo. Riječju, Hus nije skladatelj, ni za

milion godina neće uspjeti pjesmu napraviti,

to je što se tiče glazbe, ali bio je izvrstan

solo gitarista (u ono doba), međutim, najveća

teškoća mu je sporost poimanja – da mu misao

pređe jedan metar od dupeta do glave treba mu

sva reinkarnacija, unatoč svim za tu svrhu od

boga stvorenim ganglijama. Tako može biti da ga

otpuste iz vojske ne samo zbog unutarnjeg uha,

nego i razumijevanja – ako nađu da je ispod

svakog nivoa – budući je usklađenost pokreta
veoma važna, pogotovo kod usiljenih marševa.

Što se tiče međusobnog prebijanja dugova, Hus

napravi odličan posao na oba moja singla,

uglavnom zato što sam, oslobođen produciranja,

imao vremena nadzirati sve i svakoga (što sam

radio i kao producent, sve organiziravši,

ali neslužbenim se često više postiže nego

službenim, jer onda se ne spava na ušima), na primjer,

njegova produkcija Haustorovog prvog albuma,

(kod produkcije mislim na zvuk), je možda trunku bolja

od Mlinarčevog zvuka mog prvog albuma, koji je

najgora zvukovna ploča u povijesti rokenrola.

Zauzvrat, unaprijed mu se odužih dvotjednom probom

ča mu dade novu krv na kojoj sve do danas opstaje,

jer Valjak je sedamdeset osme, pred njegov odlazak u

vojsku, bio mrtvorođenče. Na sâm pomen dvotjednog

vježbanja s Džonijem bez problema puni Arene.

Prelazim na ekavicu. Međutim, ne stoji, što Hus

negde u novinama veli, da je vodio Azru

u studio na demo snimanje dok još ni imena

nisu imali (toliko je neuk, što se prevodi

kao ignorant, da je to strašno, i, uostalom, to

na svoju ruku uradi, što znači da mu se lampica,

namirisavši korist, upali). Beše to pred leto

sedamdeset osme, imadosmo nastupe pre toga,

pa to i uslovi da se Hus primi istoga – demo

snimaka – pogotovo jer je u vojsku išao, pa se

sa životom opraštao, a možda je hteo i nešto

novo započeti, kad se vrati, jer dobro je znao

svoje poslovne mogućnosti, ali nije imao

pesama niti sveže krvi koja mu je otada

produžila glazbeni život sve do sada, unatoč

povremenim prekidima i odjavama istoga.

Tu se, dakle, itekako okoristio, izravno

i posredno, što je jedno drugo nadopunjavalo.

Sa glazbene strane, to nije bilo sjajno zbog sijaset

razloga: odvratnog fuša u kome se sve radilo,

čemu je veoma pogodovala tadašnja lozinka,

'niko me ne može toliko malo platiti koliko

ja mogu malo raditi', kao i svega ostaloga.

Također (tu isto dajem Husu za pravo), nije bilo

razumevanja između mene i drugih pankrtskih

glazbenika, pa je Truli opravdano primetio

da to ništa ne valja, to jest da ovi nemaju pojma

(onda su uspeli kao Film, premda sa novim pevačem,

što pomogne njihovom slučaju). Zatim sam ja tešio

Husa u oktobru tê iste godine, zatekavši ga

u uniformi na Azrinom nastupu, prilikom tê

turneje po Hrvatskoj od deset gradova – što njemu

sve do dana današnjeg ne uspeva (otkako svira

uglavnom oko Celja, moguće zbog grofova Celjskih),

mimo sve pomoći domaćih i stranih Pivovara

ča mu omogućuju sponzorski život – što poluči

da smo nedugo potom, dolaskom proleća, otvorili

pesme u njegovom stanu da vidimo šta imamo

(vežbali smo šest njegovih i šest mojih pesama, i

dok moje trajahu dve i po minute sa tridesetak

obrata akorda, njegove behu petominutne

sa četiri akorda, A mol, G dur, F dur i E dur),

ali tu je najveći problem bila moja gitara,

imadoh, naime, belog Strata koji se nikako

nije dao naštimati, dok mu je treća žica bila

mrtva – zbog slabog spoja vrata i trupa je zvučala

poput tremola. To je kao da igrate na travi

bez krampona, odnosno čepova, o nekoj taktici

igre nema ni govora. Što to, što Akijeva muka

pevanja u visokom ključu, pa otuda mome uhu

skičanja (ta uostalom, sasvim smo iz drugog fazona),

što kolutanje očima, tek sve to uslovi da se

jedino basista Fuma zapali, kome se to jako

svidi, a ni Stančiću nije bilo mrsko, međutim,

da bi to uspelo moralo se pevača zameniti,

novu gitaru nabaviti, pa, krenuvši kao Klif

Ričard i Šedouzi, svoje samoljublje zatomiti,

i, dakako, menadžera, kojem me proslede za gajbu

pive, razuveriti. To je tada bilo previše.

Ali, pogledamo li unatrag, sve što Valjak ikad

napravi bejaše sedamdeset deveta (Jablan) i

osamdeseta (Kad Miki kaže da se boji), dakle,

mogli su komotno sa mnom u odelima tamburati

do osamdeset četvrte, a onda do rata umesto

Ekaterine Velike Sedam sekretara dobiti,

i priliku da se po njima trg nazove imati.

Eh da je bilo pameti, unatoč besmislicama

koje neumorno prosipa, barem što se mene tiče,

premda njegovo umovanje zahteva debele živce,

otprilike kao da slušate čoveka sa govornom

manom, pa se od napora da ga shvatite i koju

misao umesto njega pravilno izrazite i

uobličite – kad mu već tačno nameru i htenje

unapred predosetite – silno umorite i sve

dođavola pošaljete, osobito jer celo vreme

prdi u prašinu, odnosno bezuspešno sere kvake,

ili koji god tekući izraz može pokriti svu tu

urođenu jalovost i jalnost koja proizlazi

iz tê muke (tupog mozga, a zahtevne glave), dakle,

secira mene, a misli na sebe, vraćajući se

više od četrdeset leta unatrag – da se okružih

samo onima koji bi mi povlađivali, jer se

držah bogom, što je čista bljezgarija, budući obe

postavke isisa iz prsta, dapače, on je taj koji

klimavce treba, inače ga od mene ne bi odbilo

moje kolutanje očima na njegova glazbena

pregnuća (dokaz da se smatram bogom), i pogotovo

moje zajebantsko pevanje u Jabuci (na suho,

bez benda i nastupa) njegovih tadašnjih uspešnica,

poput 'prevela me mala žednog preko vode, aj dao

sam joj previše slobode' ili 'obuci večeras

traperice tesne i one svoje cipelice besne',

da bih okončao sa 'strašno jedno smo mi'. To mu se,

naravno, odmah dojavi, i to mi njegovu zlovolju

navuče, za što me čisto zabole, pogotovo ako

uzmemo u obzir da već i pre toga izjavi kako

ne shvata ozbiljno revolucionara koji od

svoje revolucije pravi novce. Najveći uspeh mu

beše uguzivanje preko Mlinarca u sistem; otad

traje preko pedeset leta, jer UDBA je sudba, a

OZNA sve dozna, da on, jadan, ne ostane bez posla.

Međutim, bez mene bi se on do osamdesete skroz

ugasio, jer obično je vojni rok karijere

ustavljao, a njemu je bend već tada, sedamdeset

osme, pre vojske, mrtav bio, bez ikakvih izgleda,

doduše, on odsluži šest meseci, budući ga zbog

slabog sluha otpuste ranije, što je sasvim u redu,

pošto mu međed prdne u uho prilikom rođenja,

to i bude razlog, rekao bih, da nijednu pesmu

ne napravi, ali ja sam sve potrebno za uspeh već

postavio i svojim tokom nastavljao, a on mi je

u tom času trebao manje nego Mlinarec njemu

u njegovom, uz opasku (zbog poredbe i odnosa

veličina) da provedoh sa njime dve sedmice (i

nikad posle toga ne zasvirah kao Kvarni paljak),

dok on bude sa Dragutinom barem pola godine

(isprva žicajući da mu bude predgrupa, a onda,

uguzivši se, otprati ga, snimivši album s njime,

te nastavi bez Geca kao Grupa dvjesto dvadeset

pune tri godine – nema šta, dobra otpremnina), dakle,

vozi se na mom dahu života preko četrdeset

godina, dok bi ovako (da nije bilo njega) u

igru upao ovaj ili onaj ili neko treći,

pošto se to naprosto nije moglo izbeći, kad ništa

manje nego danas palih i žarih u toj nedođiji.

To spada u predodređenost i još sijaset toga.

Rečju, on se ogrebao o mene, a ne ja o njega.

Otuda svojim himbenim pokroviteljstvom pokušava

sakriti pravo stanje stvari – da je niko i ništa".