Ako bih morao ovdašnji način života svesti na nekoliko pojmova, onda bi to bilo - rad i zabava. Ali sve po pravilima! Ovdašnji ljudi (oni koji imaju posao) puno rade i upravo je taj profesionalni identitet mnogo jači nego onaj lični ili npr. porodični ili etnički. Čak i kada na sprovodu govore o pokojniku, kažu "John Smith, lawyer, father of two". Zna se šta ide prvo!
Ali, da bi se sva ta težina posla ispuhala – tu je zabava! Ovdašnja industrija zabave iliti entertainmenta nije slučajno po veličini treća u zemlji. Filmovi, mediji, zabavni parkovi, mjuzikli, pa čak i sport, dio su svakodnevice više nego u bilo kojem drugom dijelu svijeta.
Upravo zato, za razliku od naših krajeva i tržišta, ovdašnji komičari imaju jasnu predstavu o tome šta predstavlja uspjeh: veliki televizijski ili filmski ugovor ili barem nacionalna solo turneja. To su iznosi honorara od kojih se živi mnogo iznad prosjeka. Ipak, najveći dio njih provede godine nastupajući po klubovima ili koledžima, čekajući taj svoj proboj. U međuvremenu se neki umore i odustanu, a nekima to preraste u način života te i u svojim 60-im godinama nasmijavaju ljude tri puta mlađe od sebe.
I konačno sam izgubio na ovom takmičenju. Kratko i jasno – popušio. Nema me u finalu, iako su bodovi bili čak i pomalo "tight", nisam mu prišao ni blizu, što bi rekli u mom selu – ni prismrdio! Kada se na kraju budu sređivale statistike bodova, završit ću negdje ispod sredine tabele. Rekao bih zasluženo, jer je konkurencija ipak bila prejaka. Za primjer ćete u videu (sve je to fino snimila Nokia PureView, ako se neko pitao…) vidjeti njih petericu koji su završili od šestog do desetog mjesta: Nate, Justin, Ryan, Ricarlo i Solomon. Naravno, neko će reći (mama, žena, komšija i onaj što mi duguje neku lovu…) da sam ja i bolji od njih, ali brojke govore drugačije…
A, ko ide dalje? Ili bolje rečeno – kakvi idu u finale? U prvom blogu je već najavljen kao favorit – Michael Malone, dečko iz Los Angelesa, brz i neuhvatljiv na pozornici, nadasve simpatičan i s licem od gume. Odmah iza njega je Landry, Kanađanin čiji su korijeni iz Jamajke, s adresom u Atlanti, koji se vješto poigrava rasnim stereotipima, uvijek s osmijehom na licu. Zatim je tu Elliot Max, veteran ovog takmičenja, na kojem je pobijedio već dva puta, doduše jednom pod svojim pravim imenom - Gary Larson. Četvrto mjesto je zauzeo Joe Klocek, pritajeni favorit iz San Francisca, možda i najzaokruženiji po pitanju svog materijala. Svaka riječ ima svoje mjesto i intonaciju. Peto mjesto za ulazak u finale, ali nikako s najmanje šansi, prigrabio je Tyron Hawkins, vješti kombinator riječi i zvukova.
Pored ovakvih veličina, neko poput mene, pritom još i stranac, neupućen u sve praktične i kulturološke detalje, jednostavno nema šansi. Naravno, nije mi žao što sam došao i potrošio ovoliko vremena i energije. Stečeno znanje, nova poznanstva, zabava uz sate i sate smijanja… ma, ko to može platit'!? OK, meni je to platila Aurelia i zato im opet hvala… Hoću reći, kada svedem dojmove i poravnam račune, ovo je bila jedna od mojih najvećih profesionalnih pobjeda u ovih dvadesetak godina otkad zarađujem za sebe!
U sljedećem blogu saznajte ko je pobjednik ovogodišnjeg međunarodnog stand up comedy takmičenja u Seattleu, a vidjet ćete i nastupe njih peterice najboljih. A ja tužan, utjehu sam pronašao u nastupu za "naše" i još ponešto stranaca, u klubu imena Sarajevo Lounge, u Seattleu, a onda sam te u noći, na povratku u hotel, u hladnom vjetru osjetio zov Sjevera. Za sedam dana pročitajte kako sam prošao u - Kanadi!
Prijenos prvog polufinala Eurosonga na RTS-u prekinut zbog dočeka predsjednika Kine
