Ova filmska zvijezda razgovarala je sa novinarom NewsWeeka o sebi kao ambasadoru dobre volje, putovanju u Darfur i kritikama na "turizam slavnih".
"Prije sedam godina počela sam putovati zbog filma. Išla sam u Kambodžu gdje sam čula dosta toga o izbjeglicama na Tajlandu, slušala sam o minama, o njihovoj historiji… Sjećam se da sam poslije toga dva dana bez prestanka čitala o svemu. Čitala sam o UNHCR-u i shvatila da je to organizacija o kojoj tako malo znam, a brinu za 20 miliona ljudi. Sjećam se da mi nije bilo jasno kako ranije nisam znala za to."
Kada si pomislila da bi mogla nešto uraditi? Jesu li iz UN-a kontaktirali tebe ili…?
"Ja sam nazvala njih. Mislim da su me smatrali pomalo ludom."
Kada je to bilo?
[SLIKA]6[/SLIKA]Prije šest godina. Osjećala sam se malo neugodno zbog zvanja UN-a. U to vrijeme svi su me smatrali buntovnicom iz Hollywooda, a uz to sam bila i dijete. Otišla u Washingtonski ured UNHCR-a, sjela sa njima i rekla im 'Znam da me ne znate. Možda ste čuli razne stvari o meni… Ne želim da privučem negativnu pažnju prema vašoj organizaciji. Htjela bih samo da mi pomognete, a ja ću platiti svoje troškove.'
Sljedeću godinu i pol provela sam idući u dva kampa u Africi, onda u Pakistan i Kambodžu. Išla sam bez kamera i novinara i imala priliku da se educiram prije no što uopšte počnem pričati o tome... To me promijenilo na tako nevjerovatan način.
Ali sada imate fotografe koji vas prate...
Trebalo je vremena da pristanem na to. Valjda sam već viđala da toliko puta slika dođe i prođe prije no što se shvati suština stvari i nisam htjela da se to desi meni niti organizaciji. A bilo me stvarno stid. Bilo me sramota sjediti na podu i pričati sa ženom dok nam se neko sa kamerom unosi u lice. Smatrala sam da to umanjuje vrijednost mog razgovora. Ali… promijenila su me lica tih ljudi. To vam ne mogu opisati… ta lica i mjesta. Onda sam pomislila da ti ljudi mogu sami govoriti kroz kameru. Ako se neko, zbog mog poznatog lica, zainteresuje za te ljude barem malo - to je sjajno. Na kraju priče, ne gledate u mene, nego u te ljude.
Mislim da bi bilo fer reći da ipak gledaju tebe...
Sve dok na kraju priče gledaju u njih, to je ok, a i poenta svega.
Da li te brine što ljudi smatraju da je to što radiš "turizam slavnih"?
[SLIKA]3[/SLIKA]Ne znam nikoga ko je proveo šest godina obilazeći kampove i ko je stvarno proveo vremena sa tim ljudima, da govori tako nešto. Ne interesuje me to.
Kada bi neko imao direktnu kritiku na moje stavove o stvarima koje radim, kada bi neko imao kritiku kojom tvrdi da slika koju šaljem u svijet vrijeđa nekoga, onda bi to uzela u razmatranje.
Ima mnogo ljudi kojima je prva reakcija loša i ne mogu da shvate da može postojati kombinacija umjetnika i vanjske politike. I razumijem to. Kontam. Znam kavi su to ljudi. Svakom njegovo… Znate bilo mi je jako neugodno kada sam prvi put otišla u kamp, misleći da će me ostali terenski radnici smatrati nepoželjnom.
Brinulo te da ćeš biti lijevo smetalo?
Da. Zato nisam htjela da me mediji prate. Bila sam u pozadini. Pomagala sam kada je trebalo natovariti stvari. Ako bi osjetila da možda smetam, sklonila bih se. Stalo mi je do mišljenja humanitaraca i stalo mi je do mišljenja izbjeglica. Apsolutno me ne interesuje mišljenje nekoga ko nikada nije bio na terenu, ali ima stav o meni kao slavnoj osobi.
Još uvijek ideš sa malom grupom ljudi? Ne mogu da vjerujem da nikoga ne vodiš sa sobom.
Ne vodim nikoga. Idem sama komercijalnim letom, a na teren samo sa ruksakom na leđima. Tako sam uradila na mom posljednjem putovanju. Sa fotografom sam se našla tamo.
U kampu?
Ne, na aerodromu. Nismo ni znali da stižemo istim letom. Stigli smo u ponoć da bi ustali u pet ujutro kako bismo uhvatili WFP-ov (World Food Program) avion do grada blizu izbjegličkog kampa.
Kada si došla tamo, o čemu su ti ljudi pričali? U kakvoj su situaciji. Ima nekoliko fotografija dječaka vezanog za stub. Ima još jedna fotka grupe žena pored nekih šatora i jednoj od njih su članci bili okovani lancima.
[SLIKA]5[/SLIKA]Prvi put kad sam vidjela tako nešto, bilo je jako šokantno. Ljudi su bili traumatizirani bombardovanjima i ratom. Jedna starija gospođa je imala dementiju. Prije svega trebate shvatiti da na 2000 izbjeglica dođu samo dva humanitarna radnika. Tako je isto i sa doktorima i psiholozima. Osnovna potreba tamo je učiniti ljude bezbjednima, sačuvati šatore tokom pješčanih oluja, distribuirati hranu i osnovnu medicinsku pomoć. Okovana žena je počela udarati svoju kćerku s čim god joj je palo pod ruku. Čula je glasove ljudi koji galame na nju. Osjeća se kao da je neko non-stop napada. Nisam stručnjak i ne znam sve detalje. Pokušala sam razgovarati s njom i bila je poprilično lucidna. No odjednom je postala agresivna. Derala se na mene i govorila mi da prestanem stavljati zmije na nju. Onda je svima rekla da prestanu galamiti i da prestanu bombe padati.
A šta je sa dječakom?
Taj dječak je tada bio normalan trogodišnjak (danas mu je 7) koji je nestao na dva dana nakon što je njegovo selo bilo bombardovano. Mogu samo da zamislim šta je vidio. Kada su ga našli, bio je u lošem stanju.
[SLIKA]9[/SLIKA]Moja prva reakcija je bila da skinem to uže i oslobodim ga. No njegova majka mi je rekla da ima još četvoro djece i da je sama. Ne može ga ostaviti ni na kratko samog jer će se ili izgubiti ili će početi ozlijeđivati sam sebe. Pričala sam mu nekih pola sata, sjedila i gledala ga. Onda me dodirnuo. Unutra je bio dječak koji je reagovao na mene i na zvuk mog glasa. Bio je to normalan dječak, ali mu se u očima ogledao strah. Bojao se dodira, a jednostavno vidite da mu treba taj osjećaj sigurnosti. Njegova majka jednostavno ne može napustiti ostalu djecu da bi provodila s njim čitav dan. Tom dječaku treba pomoć psihoterapeuta. On nije jedini. Mnogo je takve djece, žrtava rata. To je sasvim druga stvar o kojoj se obično ne stigne ni pričati jer je borba za opstanak na prvom mjestu. Ima mnogo različitih žrtava i zbog vrste rata u Darfuru.
Da li očajavaš?
Ponekad. Prve dvije godine sam stalno plakala. Nisam mogla razgovarati o svemu tome bez da me emocije slome. Prošla sam kroz razdoblje potpunog beznađa. Osjećala sam se kao da me to poklopilo i da jednostavno ne mogu ništa promijeniti, koliko gode se trudila. Onda sam prošla kroz period ljutnje na pametne ljude koji imaju sredstva i moć da rješavaju ovakve probleme. I to je trajalo. Prije godinu dana, dobila sam dosta knjiga o međunarodnom pravu i trudim se da saznam i naučim šta se ustvari dešava. Želim da stvari vidim onakve kakve jesu i da stvorim sebi potpunu sliku situacije. Ne želim da moram vraćati u izbjegličke kampove sljedećih 30 godina, zbog situacija za koje izgleda kao nema rješenja.
Gdje želiš usmjeriti pažnju ubuduće?
Želim se vratiti u Kambodžu. Voljela bih razumjeti i napokon vidjeti šta se to dešava u Burmi.
Trenutno živiš u New Orleansu. Je li to zato što volite grad ili želite usmjeriti pažnju javnosti i na njega?
Oboje. Brad ovdje trenutno snima film. Shvatili smo da nam se sviđa grad i ljudi. Dobre su i škole, pune različitosti. Dobro se slažem sa ostalim roditeljima i zbog toga se osjećam opušteno. Počinjem se angažovati na obrazovnom sistemu ovdje. Ima još mnogo posla da se uradi.
Jelena Đoković kao Ristana iz "Srećnih ljudi": Komična montaža dijeli se mrežama
