Glumica Branka Katić govorila o psihičkom poremećaju svoje majke: Znala sam osjetiti tu njenu tugu

Ona je otkrila nepoznate detalje iz svog života, istakavši da je njena majka bolovala od njenog djetinjstva.

"Moja mama je prvi put pala u depresiju kada sam ja imala 10 godina, prestala je da jede, da priča, da se kupa, nije htjela da ide kod doktora, to je bio potpuni šok jer nismo znali šta se dešava. Kada smo uspjeli da odemo kod doktora, a ni to nije htjela jer je mislila da je to sramota, da znači da je ona luda, ako ide kod psihijatra to je još jedna od stvari za koju se nadam da je sada malo bolje. U to vrijeme malo ko je išao na psihoterapije, makar iz tog kruga ljudi koje smo znali", kazala je.

Ona je istakla da je njena majka morala uzimati i lijekove da bi kontrolirala poremećaj.

"Tata, moja starija sestra i ja u prvi mah smo bili u čudu. Nismo znali što se dešava. Kao da je odjednom postala neka druga osoba. Prije toga je bila vesela i nježna mama. Odjednom je dobila izgubljen, prazan pogled, svega ju je bilo strah. I nije željela pomoć. Dugo je odbijala da odemo kod ljekara, kasnije je vrlo teško prihvatila da mora redovno uzimati terapiju, zauvijek", navela je.

Potom je dodala da je jako patila te da ju je mnogo plašilo majkino stanje.

"Najviše me plašio taj njen pogled i odsutnost, zatvorenost, nesposobnost da podijeli svoju muku s nama i osjeti bilo kakve lijepe osjećaje. Plašila sam se hoće li se ikada uspjeti vratiti i opet biti ona moja mama koju volim i znam", navela je.

Također, glumica je istakla da je primijećivala nagle promjene ličnosti kod svoje majke.

"U fazi depresije potpuna otuđenost, izgubljenost, nemogućnost obavljanja bilo koje aktivnosti. Ništa je nije interesovalo, nije htjela da bilo ko dolazi", rekla je Branka.

Sa druge strane, tu su bile i faze nevjerovatne energije i ushićenja.

"U plus fazama je umjela biti jako naporna, na sasvim drugi način. Tada je bila poput sile koju niko ne može obuzdati. Nije spavala, bila je na momente i jako razdražljiva, ali je par puta imala i herojske podvige. Recimo, uplakanom ocu djevojčice iz Irana pomogla je da nađe dobrog hirurga za operaciju kćerke u Beogradu", navela je.

Ona je istakla da je, iako je bila djevojčica, mogla osjetiti tu majčinu tugu.

"Znala sam osjetiti tu njenu tugu, razumjeti da svijet može izgledati i nesavršeno i ružno. Trudila sam se da je nikada ne krivim. Kada sam malo kasnije naučila da je bipolarna depresija prije svega hemijski poremećaj, bilo mi je još više žao što prolazi kroz sve to", zaključila je