Daniella Mijatović se prisjetila selidbe u BiH: "Od tatine princeze iz Kenije nastajala je ilijaška harambašica"

"Godina je 1997. i dolazimo u Bosnu u Ilijaš da započnemo novi život. Nikada neću zaboraviti prvi mamin komentar kada je pogledala oko sebe: 'Šta je tebi ovdje lijepo, dijete drago? Sve kuće su poderane'. Naravno, mama je mislila na porušene kuće. Rat je tek bio završio u Bosni i Bosna je još nosila svoje rane. A ja? Ja sam odjednom iz Kenije stigla u potpuno drugačiji svijet. U Keniji sam bila tatina mala princeza. Imala sam svog vozača koji me vozio u školu, svoj način života i svoj mali svijet, a u Ilijašu morala sam pješke u školu. Zamislite taj šok", kazala je.

Dalje je navela da je krenula u četvrti razred s osam godina i da joj je bosanski jezik bio prava avantura.

Učila sam kroz igru s djecom i gledajući crtane filmove na engleskom s prevodom na bosanskom. Hvatala sam riječi kako sam znala i umjela. Miješala sam rodove, padeže. Ma sve što se moglo pomiješati, ja sam pomiješala, ali nije sve bilo tako smiješno. Djeci sam bila čudna. Izgledala sam drugačije, govorila drugačije i trebalo mi je dosta, dosta vremena da se uklopim", ispričala je.

Prisjetila se kako je poslije škole znala pobjeći kod komšije u prodavnicu, sakriti se ispod stola i čekati da sva djeca odu kućama.

"Tek tada bih krenula sama, a jedan od trenutaka koji nikada neću zaboraviti jeste kada su djeca dolazila za mnom u WC dok perem ruke samo da vide koje će boje biti voda. Zamislite dijete koje to sve doživljava, a ne razumije zašto je drugačije. Čak sam jednom pitala mamu zašto me ne pere dobro, jer sva su druga djeca, a ja sam mislila da sam prljava", navela je.

Trebalo joj je vremena da shvati da sa mnom ništa nije pogrešno. I baš negdje u tom periodu sjećam se da sam samoj sebi rekla: 'Jednog dana ću postati neko i cijeli Ilijaš će me znati, ali po dobrom'. A šta sam tada zamišljala da ću postati? Pa možda uspješna sportašica. Dolazim iz prave sportske porodice. I mama i tata imali su crni pojas u taekwondou, a ja sam se već bavila atletikom i tenisom. Tata mi je također igrao tenis i mnogo, mnogo, mnogo je volio tenis", kazala je.

Sport je bio dio njenog života i činilo joj se sasvim prirodno da će jednog dana uspjeti upravo u tome.

"Nisam znala kako. Nisam znala ni kada, ali sam imala osjećaj da ću jednog dana svima pokazati ko sam. I tako je od tatine male princeze iz Kenije nastajala jedna nova djevojčica - ilijaška harambašica, a tad djevojčica još nije ni slutila kakav je život čeka i koliko će se puta morati izboriti za svoje mjesto pod suncem, ali jedno je već znala: da nikada, al nikada neće odustati od sebe", rekla je.