Bivša saradnica Zdravka Čolića se prisjetila prvog koncerta s njim: Poslije sam iscijedila malu crnu haljinu

Pjevala je u ženskom vokalnom kvartetu The Dive, a tadašnji saksofonista Zdravka Čolića ih je pozvao na audiciju. Tamara Marković navodi kako smatra da su izabrali nju ne samo zato što dobro pjeva, već i zato što je vesela i harizmatična.

"Uglavnom sam nastupala na turnejama i live albumima. Mijenjale su se ekipe pratećih vokala tokom vremena, ja sam nekako uvijek ostajala. Što bi rek’o Čola: 'Ostajem posljednji i prvi'. Na kraju sam pjevala samo inostranstvo, sama sa saksofonistom Demonjom i gitaristom Pajom Vučkovićem. Velike koncerte je preuzeo kvintet iz Hrvatske", rekla je u intervjuu za Nova.rs.

Prvi put je sa Zdravkom Čolićem nastupila 1998. godine u Bijeljini.

"Napolju +40 stepeni, u dvorani +50. Dvorana dupke puna. Od silne vrućine i uzbuđenja nisam stigla ni tremu da imam. Iako sam poslije koncerta doslovce iscijedila malu crnu haljinu, taj koncert će mi ipak ostati u sjećanju zbog iznenađenja koje mi je priredila mama, kada se pojavila s drugaricom u publici. Ugledala sam je baš na dijelu: 'Pjevam danju, pjevam noću, koju mi je pevala kad sam bila mala. Takve stvari su dragocjene, naročito kada s nama više nisu oni koje volimo", ispričala je.

Na pitanje kakav je Zdravko Čolić kada se kamere ugase, kazala je da ih poznaje "obojicu".

„Ja poznajem dva Zdravka. I jedan i drugi su sjajni i dok svi najviše vole onog na sceni, meni je draži onaj koji se sa nama smije, vozi, šeta, pjeva, priča, slika, šali. Postoji razlika i u koncertima. Na velikim kao što je Marakana ili Arena, gotovo da se i ne vidimo, daleko smo, ima energije i moćno je, ali su manji koncerti intimniji, više se družimo i van scene. Emotivni su jer vidite izraz lica svake osobe, kada uživa, kada plače, kada igra u zanosu… Nekoliko puta mi se desilo da zaplačem gledajući tuđe emocije, naročito kada otputujemo daleko, u Australiju gdje su ljudi nostalgični…", kazala je.

Govorila je i tome kako su za Zdravkom Čolićem oduvijek žene ludjele.

"Ih, Čola je to… Kažem ja na jednom od prvih koncerata te '98., Kristini koja je pjevala prateće sa mnom: 'Šta im je, zašto plaču, vrište…', jer ja vidim Čolu samo od pozadi… A on, k'o da je čuo, pjevajući se okrene i kaže: 'O ne, ne mogu više… Ne mogu da te volim…'. (dio iz 'Sinoć nisi bila tu', prim. aut), a ja opet zamalo u nesvijest. Harizma i energija je to. Tada mi je sve bilo jasno", prisjetila se.

Rekla je da je bilo mnogo anegdota, ali da će zauvijek pamtiti onu koja se dogodila u Las Vegasu.

"U Las Vegasu Čola i nas nekoliko, na show predstavi jedne kanadske cirkuske trupe a la Cirque du Soleil. Predstava samo što nije počela, mi ispod šatre, prave one cirkuske. Muzika vanvremenska, atmosfera čarobna. Kad skoči Zdravko i kaže: 'Odmah se vraćam'. Izleti on napolje i nema ga neko vrijeme, mi ozbiljno zabrinuti, a on, ušunjava se ispod šatre sa rukama punim kokica, dijeli ih svima sretan kao dijete. Kao u nekom Tornatoreovom filmu", navela je.