Aleksandar Čović iz Regine o odlasku iz Sarajeva u Beograd nakon početka rata: "Nemaš svijest da ideš zauvijek"

Kazao je da je njihova muzička karijera u Sarajevu trajala godinu i po dana, a onda je počeo rat. Ovaj dio možete pogledati od 17:30.

"Nama se, recimo, desilo da u... Evo, znam i datum - 14. marta sviramo u Skenderiji u Sarajevu naš solistički koncert, a da ja početkom aprila letim u Beograd bez igdje ičega, igdje ikoga itd.", kazao je u emisiji "Iz profila".

"Nemaš ti tu svijest da ideš zauvijek. Ti misliš da ideš na par dana. Poneseš ono love što imaš, jednu torbicu i kao: 'To je jedno sedam dana-deset da oni to prođu, da se dogovore pa ćemo mi nazad'. Ja, naravno, dolazim u Beograd s tadašnjom mojom djevojkom. Uzimamo hotel Slavija Lux. Znaš kao, to je normalno. Imamo para za jedno 10-15 dana i nakon tih 10-15 dana ponovo učiš da hodaš".

Dalje je naveo da je nakon toga trebao naučiti sve iznova, da nema mame i tate, tetke koja će pozajmiti lovu, nego da mora obezbijediti osnovnu stvar, tj. iznajmiti stan. Tada je imao 22 godine.

"Mama i tata su ostali u Sarajevu. Mama je izašla negdje krajem '92., a tata je, Boga mi, tek '94. negdje. Znaš, i taj neki... Jedna je stvar kad ti si u istom gradu s roditeljima pa znaš da su oni dobro, oni znaju da si ti dobro pa ti sad malo iz nekog bunta ponekad se i ne viđaš s njima, je l', u tim si godinama", ispričao je.

Dodao je da je potpuno druga stvar kada znate da su na mjestu gdje im je život u opasnosti.

"Za nas, ljude iz tih ratom pogođenih područja je bila, ustvari, nekako način da pomognemo... Bile su te humanitarne isporuke i mi smo se skupljali svake subote ili svake druge subote. Uvijek spakuješ jedan ili dva paketa za svoje roditelje, a jedan ili dva ne nasloviš pa nije bitno kome će da idu. To je bilo mjesto gdje smo se mi iz Sarajeva non-stop viđali i osjećali da pomažemo tim ljudima koji su, realno, dolje bez ičega", poručio je.

Na pitanje novinarke je li bio ljut kada je vidio da je u gradu u koji je došao mladi ljudi sjede u kafićima i piju pića bezbrižno dok on mora napustiti rodni grad, odgovorio je:

"Nisam, ne. Ja sam i u Beogradu odmah sjedio i pio piće. Beograd je rijedak grad gdje sam ja mogao da pjevam na ijekavskom i da mi niko ne kaže: 'Ej mali, što ti to pjevaš tako?' i da mi PGP RTS izda taj album i albume nakon toga. Beograd je zaista rijedak grad. Zato ustvari i jeste velegrad, što svi mi koji dođemo s nekih drugih područja, ovdje nekako pronađemo svoj dom. Nije bitno što imamo vezu i s gradom u kojem smo rođeni, ali ovdje se osjećamo kao kod kuće. Tako da ne mogu reći da mi je smetalo i ne mogu reći da sam se ijednom osjetio ugroženim što nisam odavde".