Mustafa ima 23 godine, redovni je student četvrte godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Do svoje 16. godine bio je slabovidan, da bi se kasnije, jedno jutro probudio potpuno slijep.
"Nosio sam naočale, zbog čega je moj razredna nastavnica u osnovnoj školi u mom rodnom selu kod Gračanice odlučila da mi zabrani odlazak na ekskurziju sa ostalim učenicima i učenicama iz mog razreda. Obrazovanje sam nastavio u Sarajevu, gdje sam završio Srednju školu za slijepu i slabovidnu djecu. Tokom jednog kraćeg boravka kući probudio sam se potpuno slijep. U mom selu nema očnog ljekara, pa smo otišli u privatnu kliniku u Srebrenik, gdje sam i prethodno odlazio", počinje svoju priču Mehić.
Ljekari su ga dalje uputili u Tuzlu, gdje je doživio negativno iskustvo.
"Ljekari su mojoj majci rekli da se oni ne mogu baviti mojom dijagnozom, uz savjet da odemo u Beograd ili Zagreb. Poslije nekoliko dana, nakon što su moji roditelji uspjeli osigurati prevoz i novac za put u Beograd, u uglednoj očnoj klinici su mi rekli da sam zakasnio te da je moj vid nepovratno izgubljen zato što nisam operisan u roku od 48 sati nakon ablacije", nastavlja Mehić.
Gubitak vida mu, kaže nam, nije predstavljao samo gubitak volje za daljnim školovanjem, već i volju za životom. Ipak, insistiranje, ljubav i podrška porodice rezultirali su nastavkom školovanja.
"Imao sam sreću da mi je razumijevanjem direktora Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu omogućen nastavak stanovanja u domu, zahvaljujući čemu sam mogao započeti i redovan studij na Pravnom fakultetu u Sarajevu. A direktor Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu je bio ugledni bh. književnik Damir Ovčina. Predstavljajući ga javnosti, jedan drugi poznati bh. književnik je napisao da je Ovčina, direktor nekog centra za degenerike. Međutim, ja i moji prijatelji, također osobe s invaliditetom, ne osjećamo se degenericima", poručuje Mehić.
Životi osoba s invaliditetom su, ističe, dovoljni teški i bez svakodnevnih poniženja, uvreda i predrasuda kojima su svakodnevno izloženi.
"Jedan od vodećih bh. političara, koji je u više mandata obavljao i najviše državne funkcije, govoreći ružno o svojim političkim rivalima, nedavno ih je u jednom intervjuu nazvao slijepcima. To što smo slijepi ne znači da ne vidimo kako društvo razaraju oni čija je obaveza ostvarivanje naših prava, to što ne čujete naš glas ne znači da svakodnevno ne osjećamo nebrigu društva prema nama, to što smo označeni kao osobe s posebnim potrebama ne znači da nemamo jednake potrebe za poštovanjem ljudskog dostojanstva kao i osobe bez posebnih potreba", govori Mehić. Cjelokupna naučna, kulturna i umjetnička baština čovječanstva bila bi značajno umanjena bez doprinosa koji su joj dali autistični, slijepi, nijemi, gluhi ili nepokretni stvaraoci, smatra Mehić.
"Granice naših mogućnosti su tek granice našeg samopoštovanja, želje i upornosti. Nažalost, ja sam jedan od malobrojnih degenerika slijepaca, invalida, autista koji se odlučio da se i u praksi bori za ljudska prava koja su mu teoretski garantirana Ustavom BiH, te međunarodnim konvencijama čiji je potpisnik i naša zemlja. A najveće žrtve duboke provalije između normi kojima se reguliraju temeljna ljudska prava i realnosti našeg društva su upravo osobe sa invaliditetom. Ovo višedecenijsko stanje samo je odraz društvene svijesti u kojem tek rijetki primjećuju koliko je ponižavajući odnos prema nama. Počevši od toga da se osobe koje se javno osuđuju iz bilo kojeg razloga označavaju šizofrenicima, preko toga da učitelji i nastavnici slijepu i slabovidnu djecu oslobađaju obaveze čitanja lektire umjesto osiguranja zvučnih knjiga ili činjenice da je u samo malom broju državnih i javnih institucija omogućen pristup osobama u invalidskim kolicima ili prakse po kojoj je usvojen i zakonski normiran princip inkluzivnog obrazovanja, ali ne i asistenti za učenike u nastavi, pa do činjenice da i zakoni i praksa u našem društvu diskriminiraju civilne invalide u odnosu na ratne vojne invalide, unatoč međunarodnim standardima na koje se BiH međunarodnopravno obavezala", kaže Mehić.
Naime, Bosna i Hercegovina je još 2010. godine ratifikovala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom. Po odredbama te konvencije, kao i po evropskim standardima, uzrok invalidnosti, dodaje, nije kriterij za određivanje obima prava osoba sa invaliditetom.
"Nažalost, upravo ovaj temeljni princip navedene konvencije se grubo, javno i uporno krši i to na način da se garantirana prava osoba sa invaliditetom ostvaruju upravo u zavisnosti od osnova nastanka invaliditeta. Zahvaljujući takvoj praksi postoje privilegirani invalidi - borci iz rata koji je vođen u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, manje privilegirani invalidi, civilne žrtve rata i diskriminirani, neratni invalidi. Valja naglasiti da je razumljiv princip po kojem država praktikuje posebnu skrb za bivše borce i civilne žrtve rata, postoji široka lepeza instrumenata za ostvarivanje takvog društvenog opredjeljenja, ali je izvjesno da princip diskriminacije jedne grupe invalida, osim što nije zakonit, nije moralan", govori Mehić.
Na koncu zaključuje da se civilizacijski stepen napretka i kultura jednog društva ne mjeri po nivou privilegija koje su sebi osigurali najmoćniji pojedinci u društvu.
"On se ogleda u položaju najugroženijih kategorija društva. Osobe sa invaliditetom su, svakako, jedna od tih kategorija i zato njihov položaj, nažalost, jeste jedan od pokazatelja stanja u današnjoj Bosni i Hercegovini", konstatuje Mehić.
