O ratu u BiH
15

Reditelj Bojan Bodružić posjetio porodicu koju je devedesetih ostavio u rodnom Sarajevu

Klix.ba
Kada je 1992. godine evakuiran iz Sarajeva, Bojan Bodružić mislio je da će se u svoj rodni grad vratiti za samo nekoliko sedmica. Mislio je da su to samo trenutne tenzije te da je rat u Bosni i Hercegovini nemoguć.

Bodružić nije znao da će nasilje eskalirati u četverogodišnju bitku i da će njegov grad biti pod najdužom opsadom u povijesti modernog ratovanja. Njemu je to kao tinejdžeru bilo u potpunosti nezamislivo.

"Sarajevo je bilo mjesto koje je bilo izmiješano raznim kulturama, zbog toga mi se činilo da tako dug konflikt u Sarajevu prosto nije moguć", prisjetio se Bodružić.

Bodružić i njegova sestra bili su odvojeni od roditelja gotovo dvije godine. Nakon što su se ponovno ujedinili, s roditeljima su otišli u Vancouver i kao izbjeglice su izgradili nove živote za sebe.

"Dolazak u Kanadu s jedne strane bio je divan. Imate veliki osjećaj slobode. Konačno ste oslobođeni tih politčkih pritisaka i nacionalnih oznaka, svih tih stvari koje su i dovele do rata. Bilo je to vrlo oslobađajuće iskustvo, ali u vama uvijek postoji taj osjećaj gubitka. Odlučili smo doći u Kanadu, ali nismo odlučili napustiti našu zemlju", rekao je Bodružić.

Bodružić nikada nije zaboravio odakle je došao. Nije mogao. Za sobom je ostavio previše ljudi, uključujući baku i djeda. Svaki put kada bi vidio sliku Sarajeva činilo mu se da ga je to trgalo i da se bol uvijek pojavio.

Kada se Bodružić konačno vratio u Sarajevo 2000. godine i ponovno se sreo s djedom i bakom, učinio je to s kamerom u ruci.

Tako je započelo petnaestogodišnje putovanje s dokumentarnim filmom. Bodružićev dugometražni film osvojio je nagradu za najbolji kanadski dokumentarac na Međunarodnom filmskom festivalu u Vancouveru 2018., a 21. i 23. aprila prikazat će se u Vancity Theatru.

Bodružić se u nekoliko navrata vraćao u Sarajevo u razdoblju od 2000. do 2012. godine, a svaki put je snimao svog djeda i baku u njihovom malom stanu. U nekim scenama dijele priče iz svojih života, sjede zajedno na kauču, podsjećaju se na rat i razgovaraju o budućnosti njihove porodice i zemlje.

Ovaj film nosi dirljivu, ali nesentimentalnu priču o ratu, oporavku, starenju, ljubavi i gubitku. Film "Muzej zaboravljenih trijumfa" sniman je 12 godina. Godinu nakon što je snimio film Bodružiću je umrla baka, a dvije sedmice poslije i njegov djed.

Ovaj film se mnogo dopao publici koja ga doživljava veoma emocionalno.