"Pjevati s Carrerasom je kao kad pucate penal Casillasu na SP-u"

Nakon deset albuma pop muzike, ove godine ste izdali i jedan sa kanconama i klasicima "Da capo". Mnogi muzičari ne uspijevaju održati jednu karijeru, a Vi kao da imate dvije istovremeno. Kako se to postiže?

Ja se igram. Dok je sve igra, ima smisla i može se postići puno toga. Naravno, treba čovjek sebi postaviti neke ciljeve, namjerno kažem ciljeve jer ne treba preskakati stepenice, treba ići na mnogo manjih ciljeva da bi se došlo do nekog većeg. A najvažniji cilj u svemu je da ostaneš normalan, da te ne ponese bilo šta, da ne budeš žrtva, već taj koji vodi i kontroliše svoj život.

Ne mogu zaboraviti riječi Harija Mata Harija kad sam se prije pet-šest godina vratio karijeri sa "Blago onom ko te ima". Rekao mi je: Tony, iskoristi ovaj trenutak, rijetko kome se uspjeh dešava dvaput. Tako da ću nastojati držati konstantu sa svojim suradnicima i kumom koji mi pomaže i u pjesmama i u aranžmanima. Nastojat ću ne razočarati sebe ni publiku, pa ćemo vidjeti koliko će sve to trajati.

Kakav je osjećaj pjevati s Joseom Carrerasom na sceni? Kako to izgleda kad on ispjeva svoj dio i onda trebate nastupiti Vi?

To ti je isto kao da si na svjetskom prvenstvu, pucaš penal, brani ti Casillas, najbolji golman na svijetu, a to kako ćeš izvesti promatra Maradona. U tom trenutku nisam puno razmišljao o svojim postupcima, čak mi je nestvarno izgledalo, kao da je neko drugi, u nekom snu, i samo sam se trudio i skoncentrirao da to što bolje izvedem, i još bolje nego što se od mene očekivalo. Ni sam nisam bio svjestan, a kasnije kad sam pogledao s kim sam ja to bio na bini i šta sam učinio, onda sam se pitao otkud mi snaga i hrabrost da s takvim jednim čovjekom stupim na istu binu, a onda, s druge strane, naravno da je tome prethodilo puno sati razgovora, druženja, nije bio samo jedan koncert, bili su i ručkovi, večere... Tu shvatiš da su i on i Michael Bolton u životu postigli puno toga, a i dalje se zabavljaju i dalje uživaju u tome, a tako su normalni i jednostavni. Onda ti je sve jasno, znaš da ništa nije nemoguće, da se sve može ako si normalan.

Koncert u Sarajevu? Šta nam možete otkriti?

Nema tu mistifikacije, osim da ću se potruditi da produkcijski bude još jedan korak dalje. O gostima još nisam razmišljao, o tome ću u zadnji trenutak, ako uopće budem imao goste. Samo želim da se dobro zabavimo, da bude opušteno jer predugo nas nije bilo, nismo se družili i jedva čekam da počne.

Bilo je teško sve uskladiti. Da biste produkcijski dali više, to se mora odraziti na skupoću karte, što je problem. Na drugoj strani, zašto bi Beograd, Zagreb i Ljubljana u produkcijskom smislu imali nešto, a da Sarajevo to isto ne dobije? Ipak, uspjeli smo pronaći neku B varijantu, da ne bude da sam došao tu, donio stalak, mikrofon i pjevam. I publika i ja zaslužujemo da to bude naša fešta.

Prvobitno ste pristali na Skenderiju, iako je manja dvorana od Zetre?

Nemam ništa protiv manjih dvorana, iako ni Skenderija nije mala. Ipak, za nju sam emotivno vezan, tu je bio moj prvi koncert 1996. godine. Emotivno me vraća u neka vremena... Složio sam se i sa jednom i sa drugom varijantom i naravno da mi imponira i da me veseli da je toliko veliki interes da ću morati pjevati u Zetri, a i što se tiče produkcije i širine bine, u Zetri smo komotniji.

Te 1996. na binu se popela petogodišnja djevojčica Adna Mrguda i donijela Vam cvijeće. Na svom sljedećem koncertu pozvali ste je i poklonili joj gitaru. Hoćete li je pozvati i ovoga puta da dođe jer je ona, na neki način, postala simbolom Vaših koncerata u Sarajevu?

Ja je pozdravljam puno i pozivam da dođe ponovo da se vidimo.

Imate li neki ritual pred koncert? Kako se pripremate?

Jedino što volim je sat vremena prije koncerta ostati sam, da me niko ne maltretira. Volim proći kroz popis pjesama, pripremiti se, a nakon koncerta nikako ne volim ostati sam. Nakon što dobiješ masu energije od tolike publike, kad se raspakira bina i svi odu, osjećaš se kao da si iskorišten. Zato tražim da se nakon koncerta još družim s kolegama, prijateljima, suradnicima jer je šok kasnije ostati sam.

Supruga Ivana Nobilo-Cetinski vam je također i menadžerica. Kako to funkcioniše?

Jedino što ne valja kad ti je žena partner u poslu je što uvijek zna di si (smijeh). Mi se pogledima sve dogovorimo, sve ide lako. Ima trenutaka kad ona misli jedno, ja drugo, ali to se brzo rješava. Moja je uvijek zadnja! Lupim šakom o sto i kažem: Da, draga!

Porazgovarajmo malo i o projektu TopStars. Zamišljen je kao veliki karaoke party u četiri hrvatska grada, uz Franku Batelić, Luku Bulića, Indiru Vladić i Vas. Kakva je Vaša uloga u tome?

Ja sam tu producent, a malo sam i scenario radio. Za nekih sedam dana treba biti prvi koncert u zagrebačkoj Areni, pa ćemo biti pametniji. To je nekakav drugačiji, novi vid zabave. Bina je fenomenalna, u sredini je dvorane, sve zajedno je drugačije. Indira i Franka će više plesati, šta ću ja plesati kad one bolje izgledaju.

Kostimi će nam biti od šljaštećeg materijala, sve je koncipirano kao puno kiča, fancy zafrkancije, uz malo sjaja. Gledam na to kao na poluparodiju, a bit svega je da svi učestvuju i pjevaju. Kako se glazba razvijala kroz godine, tako ćemo prolaziti kroz to i kostimografski i scenografski. Jedan dio koncerta posvećen je Dvorniku pa osamdesete... Uostalom, nek nešto ostane i kao iznenađenje nekima koji možda budu došli kod nas.

Show antitalenata bio bi interesantan

Dosta smo zrelo područje svi zajedno, a kod nas mislim da ima dosta antitalenata. Mogli bi napraviti jedan dobar show s antitalentima, to bi bilo interesantno. Naravno da ima i talenata, mi smo imali sreću da smo takve ipak našli. Bit tog showa je da im pomogneš da prekoče tu neku stepenicu, ali, naglašavam, danas nije teško postati već opstati. Još nisam vidio da je iz takvih i sličnih showova neko izašao a da je diskograf kasnije svoj posao sto posto dobro odradio. Radi se dosta aljkavo, svi se oslanjaju na tu trenutnu popularnost zvijezda, pa dokle bude išlo. Znam da su takva vremena pa se ne može puno ulagati, ali bi se marketinške agencije trebale više potruditi, treba pritisnuti diskografe da, nakon što takmičari pokažu talent u takvom showu, kasnije im pruže više. Mislim da se to onako površno odrađuje, a to nije dobro.

To su mladi ljudi, imaju želju, ali kasnije sve ostane samo na njima. Oni ni sami ne znaju šta žele od sebe u početku, pa kasnije padaju u depresiju i shvataju da to nije onako kako su oni zamislili. Trebaju se kasnije duplo više boriti da se dokažu.

Ipak, uspjeh ne dolazi preko noći. Vi ste očigledan primjer.

Možda je nepravedno očekivati da će odmah postati regionalne zvijezde. I ja sam tek nakon 15 godina karijere išao na prvu turneju po dvoranama, tek nakon 20 godina karijere dvaput smo napunili zagrebačku Arenu, pa onda beogradsku i sve druge dvorane koje su tu postojale. To je ipak 20 godina, ne treba tražiti od tih klinaca da u pet godina naprave nešto. Možda će za deset godina iz tih klubova u kojima su završili dalje jačati i stasati ili će ipak ostati u klubovima.

Kod nas se u takvim emisijama mahom pjevaju narodnjaci. Kako se to reguliše u Hrvatskoj?

Nismo mi Grand Show i imamo propozicije šta se želi. Ja isto glazbu ne dijelim po žanrovima, već da dobru i lošu. Ima lijepih i narodnih pjesama. Jedino taj turbo folk, to ne mogu slušati dugo. Drugo stvarno sve.

Ima li planova za neku novu saradnju, duet s nekim bh. izvođačem? Pjesme s grupom "Erato" i Dinom Merlinom publika je sjajno prihvatila.

Saradnja - to se desi. Ako bude neka dobra pjesma, ako neki od kolega želi, nema problema. Nedavno sam snimio pjesmu s učesnicom showa "Operacija trijumf", Sonjom Bakić. Ona je prava rockerica, snimili smo i spot, jako su nas dobro prihvatili.

Kad završavaš s obavezama i kako ćeš se počastiti za naporan rad?

Petnaestog januara ću ići u Maleziju na 15 dana s prijateljima i isključiti telefon.