O saradnji sa ekipom Iskaza kazao je da je to "odlična sinergija ljudi koji se kapiraju i muzički i privatno". Iskaz će predstaviti svoj novi album "Tanatos", a Marčelo nagovijestiti "Napet šou". Kaže da će nastup u Mostaru biti "bomba dobre energije i da svi jedva čekaju".
Govoreći o jednom od posljednjih velikih hitova, pjesmi "Pegla" sa novog albuma "Napet šou", Marčelo je kazao da ona funkcioniše kao neka vrsta odjavne špice predstave "Klasni neprijatelj", koja se igra u beogradskom pozorištu Dadov budući da je Pegla jedan od junaka.
"Ono što se dešava u pjesmi mogla bi biti njegova predistorija ili pak njegova budućnost, kako god bilo koji gledalac želi da shvati. A da li društvo postavlja vrijednosti na krivi kolosijek... u načelu, ne. Ali u praksi, o, još kako", ističe Marčelo.
O novom albumu kaže da je najzreliji do sada, i tekstualno i muzički.
"Na njemu gostuje dvadesetak prvoklasnih muzičara, koji su savršeno oživjeli Radetove kompozicije: nema nijednog sempla, sve je svirano. Kao i do sada, baš nas briga za žanrovske okvire: ugrađujemo u svoju muziku sve uticaje koji nam se dopadaju, sve je literarno nakrcano referencama na pop kulturu i, sve u svemu, ma kako poštovali i svoju mlađu publiku, ovo je album pravljen za našu generaciju, za ljude koji stoje na jednoj neobičnoj granici, prekretnici života, i to ne zato što imaju trideset godina, već zato što imaju trideset godina ovdje, na Balkanu. To je trenutak kada nedvosmisleno shvataš: budućnost je počela, ovo je ono što smo čekali, čemu smo se nadali, za šta smo se borili. A onda se gorko osmijehneš: 'Hah... ovo?!?'", objasnio je srbijanski reper kojemu je drago što ga prvenstveno shvataju kao nekoga ko se "bavi riječima".
Na pitanje kako uspostavlja ravnotežu između muzike i pisanja, odgovorio je da je "sve u žongliranju: kako sve postići, a da bude valjano".
"U suštini, prebacivanje s kolosijeka na kolosijek nije mi nimalo mučno, jer je pisanje moje zanimanje – sve su to samo različite forme, supstanca je ista. Osim toga, veoma prija promjena dinamike, jer je pisanje proze posao za jednog čovjeka, a muzika, u mom slučaju, timski rad. Ima, naravno, dana kad mi treba malo više vremena da se uspješno prebacim: ako prođe čitav jedan period u kome se intenzivno bavim prozom, rad na pjesmama umije isprva da bude frustrirajuć – imaš dobru rečenicu, ali sad je treba urimovati, a to doživljavaš suvišnim. No, kažem, nadam se da nikad neću morati da se opredijelim za jednu formu pisanja. Ne vidim zašto bih", kazao je Marčelo za Mostar Summer Fest.
Iako mlad čovjek, Marčelo je već idol mnogim mladim ljudima. Često ga citiraju, a poznat je i slučaj da je djevojka u srednjoj školi maturirala na temu njegovih stihova.
"To je okolnost koju niti treba da zloupotrijebiš, niti njome treba da budeš opterećen na način koji bi te odveo u umišljaj u psihologiji poznat kao mesijanski sindrom. Jer, ne, ti nisi ni propovjednik, ni političar pa da ispaljuješ parole, niti autor knjiga 'kako biti srećan', pa da nudiš neke prečice do istina i gotove recepte. U najboljem scenariju, ti si putokaz: upućuješ ljude na određene staze i puštaš ih da do tamo sami stignu, nalazeći svoje, a ne tvoje zaključke", kazao je.
Ističe da pisci upijaju priče – i ne samo one izgovorene.
"Čitaju ljudima oči, malene pokrete ruke, čitaju im i tišinu. U tom smislu, čitanje budućnosti iz dlana vjerovatno jeste vašarsko šarlatanstvo, ali čitanje sadašnjosti nije: svi, ne samo pisci, imaju utisak o osobi već i na osnovu toga kako se osoba rukuje. Pisci samo idu korak dalje, jer su vječno zainteresovani za tananosti u čovjeku. Ponekad, u zoru, kad završavam pisanje i spremam se da napokon legnem, uživam da gledam kroz prozor svoje dnevne sobe – na visini sam, pa je pogled zaista lijep: toliko zgrada i kuća, i sunce koje se lagano pomalja iza svih njih. Tada mislim: čovječe, iza svakog prozora svih tih stanova nalazi se priča. Neko je srećan, neko je osvanuo odlučujući nešto važno o životu, neko se sad budi i ne zna da će mu jedan telefonski poziv promijeniti sve, neko umire. A ja? Ja ću možda baš danas nabasati na dobru priču. Možda je vidim svojim očima, možda je čujem, možda je izmislim zbog nečega sasvim drugog što vidim, čujem ili pomislim. No, to će doći samo, to će se slučiti, a ne da mi je neko donese sa zahtjevom da od toga napravim nešto. Ne dopada mi se to", poručuje ovaj umjetnik prema čijem je romanu "Zajedno sami" beogradsko kazalište Dadov uradilo istoimenu predstavu.
Ta predstava Marčelu je bila fenomenalno iskustvo i izuzetna čast posebno jer je riječ o njegovom prvom romanu.
Na pitanje u kojoj mjeri egzistencijalni problemi koče umjetnost na ovim prostorima, pogotovo kod mladih, Marčelo ističe: "U najvećoj mogućoj. Da bi opstao, a da pritom ne prostituišeš ono što radiš, moraš da se ubiješ od posla. Nikad nisam radio ništa što ne želim i što smatram rđavim, ali zato sve što volim moram da radim odjednom. Posljednjih mjeseci, recimo, ustanem oko 11, odem na koji sat u strip-redakciju Veselog četvrtka i tamo se bavim adaptacijom prevoda i uvodnim tekstovima za tri edicije Dilana Doga, potom odem u studio i tamo radimo do ponoći, onda se vratim kući i sjednem da pišem – ili tekstove pjesama, ili odgovaram na intervjue poput ovog, ili radim na romanu, ili na prevodu strip-serijala Lokot i Ključ, koji radim za kuću Darkvud, a u sve to uskočilo je i ovih šest pjesama za predstavu. Legnem oko 5, 6 ili čak 7, ustanem u 11. I onda neko dođe da mi priča o tome kako smo država svi mi i kako svi treba da se mijenjamo i naučimo radnim navikama. To je toliko, toliko uvredljivo! Niti smo baš tako bukvalno svi država, niti svi, bar u ovom konkretnom pogledu, treba da se mijenjamo. To na stranu, kažem, radim sve ono što volim, ali se ponekad ozbiljno zabrinem koliko dugo bilo ko može da izdrži takav tempo – a opet, nije baš izbor: ako staneš, nećeš imati para da preživiš, jer svi živi isplaćuju neredovno i samo zato što tu postoji toliko toga u saldu ispada da stalno odnekud 'kaplje'".
Kaže da je "veoma uvrnuto" živjeti pod reflektorima javnosti, te da on zapravo živi "u svom Drugdje".
"Ti si sa bliskim ljudima, družite se i držite daleko od čitave te halabuke i stoga nužno sve to doživljavaš kao treskanje o zid svog snow globea. Ideja je da ništa od toga ne slomi staklo i ne uđe unutra, ni pohvale, ni pokude. Ima, istina, rupica za ventilaciju, pa sve to struji kroz tvoj svijet, ti nikad nisi nesvjestan. Ali ako ti ikad ozbiljno razvale staklo, sve u tvom svijetu biće kontaminirano: ili ćeš od pohvala da umisliš da si božanstvo, ili ćeš od uvreda da umisliš da si najbjednije biće u kosmosu. Ne zna se šta je gore od ta dva. Važno je da tu unutra imaš iskrene ljude, koji zajedno s tobom, što bi rekla jedna moja drugarica, promišljaju život. To su ljudi koji su iskreni i teže što većoj objektivnosti, mi nikad niti hvalimo niti kudimo jedni druge tek tako. I onda, kad se tu unutra ustanovi da je nešto na čemu radiš ispalo dobro, smiješ mirne duše da ga lansiraš u svijet van kupole, svjestan da će tamo uvijek neko biti oboren s nogu, a neko potpuno razočaran i ljut", ispričao je svoje viđenje Marčelo.
