Garden of Dreams: Sarajevo ima publiku, ljude i produkciju, ono što nema su pravila

Iza oba muzička događaja stoji Garden of Dreams, sarajevski kolektiv koji od 2016. gradi scenu na netipičnim lokacijama u Sarajevu. Neke od njih bili su Historijski i Zemaljski muzej, Hum, krov Svjetlosti, Titova ulica, ali i brojne druge. U međuvremenu, prerasli su u jednog od najvećih organizatora u zemlji.

Sa suosnivačima Renadom Čelikom i Bojanom Jovićem razgovarali smo o tome šta ovakvi projekti donose gradu, koliko košta kada se uslovi promijene pred sam događaj, o zabrani točenja alkohola, koja je poslije otvorila brojne polemike te o raspravi o javnom novcu koja se povela nakon koncerta.

U vrlo kratkom periodu Sarajevo je dobilo The Prodigy i Solomuna. Kada danas pogledate iza sebe, šta za vas predstavljaju ta dva događaja?

Renad: Prije svega, dokaz. I to dvostruki. Prvo, da Sarajevo može biti domaćin velikih međunarodnih događaja, a drugo, da organizacija koja je nastala ovdje može voditi kompletan proces na nivou koji zahtijevaju najveći svjetski izvođači. Prodigy i Solomun bili su potpuno različiti projekti. A kada imate hiljade ljudi na jednom mjestu, strane menadžmente, sigurnosne procedure, gradske institucije i saobraćaj, uspjeh nije samo ono što publika vidi na bini. Uspjeh je i to da se poslije posljednje pjesme svi sigurno vrate kućama, a grad ujutro normalno funkcionira.

Bojan: Meni je važno i kako je Sarajevo tih dana izgledalo kao grad. Nismo na internetu gledali kako se negdje daleko dešava nešto veliko. Dešavalo se ovdje, bila je to potpuno nova energija grada. Garden of Dreams je nastao iz ideje da Sarajevo ne treba kopirati druge gradove, nego koristiti vlastiti karakter i arhitekturu. Vječna vatra je najbolji primjer - takav događaj ne možete preseliti u drugi grad i dobiti isti rezultat.

Oba događaja prošla su bez incidenata. Koliko je to dio uspjeha?

Ogroman. Publika uglavnom vidi nekoliko sati programa, ali iza tih nekoliko sati stoje mjeseci rada. Kada sve prođe bez incidenta, to nije slučajnost, nego rezultat pripreme, procedura i saradnje svih službi. To je važno i za reputaciju Sarajeva. Pokazalo se i da velika publika i ozbiljan međunarodni program ne znače automatski problem za grad. A kada izvođači i njihovi menadžmenti to vide, mijenja se način na koji razmišljaju o dolasku u Sarajevo.

Ipak, organizacija The Prodigyja pokazala je određene sistemske probleme. Posebno se govorilo o zabrani točenja alkohola. Koliko je ta odluka utjecala na projekat?

Finansijski vrlo ozbiljno. Prema našoj procjeni, direktno smo izgubili oko 75.000 KM vrijednosti već dogovorenih ili planiranih sponzorstava, uz prihod od ugostiteljstva koji nije mogao biti ostvaren. Ali, nama je važnije pitanje šta takva odluka govori o sistemu. Imali smo ozbiljan sigurnosni plan, veliki broj zaštitara, angažovane policijske strukture i kontrolisan ulazak publike - sve elemente koji postoje na velikim evropskim koncertima. I uprkos tome je točenje zabranjeno u potpunosti.

Ne govorimo o smanjenju sigurnosti, naprotiv. Ali, ako želimo da Sarajevo privlači velike turneje, izvođače i desetine hiljada posjetilaca, onda moramo otvoreno razgovarati o tome da postojeći zakon nije dovoljno prilagođen takvim događajima. Ne možemo graditi koncertnu industriju ako se ključni poslovni uslovi mogu promijeniti neposredno pred događaj. Moramo stvoriti bolju klimu za promotore i organizatore. To nije zahtjev da se nekome olakša poslovanje na račun sigurnosti, nego da dobijemo jasna, predvidiva i evropska pravila igre.

Oko velikih događaja često postoje i predrasude kada je riječ o ugostiteljstvu, prometu novca i fiskalnoj disciplini. Kakvo je bilo vaše iskustvo s inspekcijama?

Na oba projekta imali smo kontrole Federalne porezne uprave i obje su završene bez izricanja kazni. U javnosti se lako stvara slika da veliki šank i veliki promet automatski znače sivu zonu. Međutim, mi smo pokazali suprotno. Profesionalizam ne znači samo binu i produkciju, već i uredne ugovori, poreze, fiskalne račune i prijavljene radnike. Ali očekujemo i da institucije prema onima koji rade profesionalno grade odnos partnerstva, a ne unaprijed iskazanog nepovjerenja.

Koliko je u realizaciji ovakvih projekata važna podrška institucija?

Renad: Važna je, a bit ću i korektan pa reći da su Ministarstvo kulture i sporta te Turistička zajednica Kantona Sarajevo prepoznali značaj ovakvih događaja za grad. Nastupi The Prodigyja i Solomuna nisu samo koncerti, nego događaji koji imaju turistički, ekonomski i promotivni efekat za Sarajevo. Baš zato mislim da sada moramo napraviti sljedeći korak. Ne možemo dugoročno zavisiti od dobre volje pojedinaca unutar institucija. Treba nam savremeniji Zakon o javnom okupljanju, jasne procedure i pravila poznata mnogo prije samog događaja.

Svi moraju znati šta je njihova uloga. Ne samo organizatori, nego i institucije, sponzori, promoteri pa čak i izvođač sa svojim menadžmentom, koji će do detalja biti upućeni u lokalne procedure.

Bojan: Kontinuitet je ovdje ključan. Jedan veliki događaj može uspjeti zahvaljujući ogromnom naporu svih uključenih. Ali ako želimo pet ili deset takvih projekata godišnje, ne možemo svaki put počinjati od nule. Kapacitet privatnog i kreativnog sektora rastao je mnogo brže od sistema koji treba da ga prati. To nije kritika jedne institucije, nego pitanje razvoja cijelog sektora.

Naravno, ima i pomaka. Na Prodigyju smo, uz partnere koji nas prate godinama, prvi put imali i podršku BH Telecoma, jedne od najvećih domaćih javnih kompanija. To ima svoju težinu jer pokazuje da vrijednost međunarodnih muzičkih projekata počinju prepoznavati i veliki domaći igrači, a ne samo strane kompanije. Volio bih da to otvori prostor za dugoročna partnerstva, a ne samo za klasično sponzorstvo od događaja do događaja.

Veliki koncert se najčešće mjeri brojem prodatih ulaznica. Koliki je stvarni ekonomski efekat?

Mnogo širi. Osoba koja zbog koncerta dođe iz Zagreba, Beograda ili Beča ne kupuje samo kartu. Njoj treba i smještaj, treba joj da jede u restoranu, koristi taksi, ostane još dan u gradu, što znači da često potroši puno više od cijene ulaznice. Tu su i stotine ljudi i kompanija u realizaciji: produkcija, tehničari, zaštitari, ugostitelji, transport, dizajn, najam opreme. Veliki muzički događaj je ekonomska aktivnost, a ne stavka pod zabavom.

Nakon Prodigyja pojavile su se tvrdnje da je koncert plaćen iz kantonalnog budžeta, uz pitanje zašto su onda naplaćivane ulaznice i gdje je taj prihod otišao. Kako to komentarišete?

Renad: Mislim da tu prije svega moramo razumjeti ekonomiju velikih događaja. The Prodigy nije samo nekoliko sati muzike i jedna prodata ulaznica. To je višemilionski projekat koji pokreće cijeli lanac ekonomskih aktivnosti.

Javna podrška ne znači da je država finansirala cijeli projekat. Finansijska konstrukcija se zatvara iz više izvora - javnih sredstava, sponzorstava, prodaje ulaznica i vlastitih sredstava organizatora. Javna sredstva su dio investicije, a ne pokriće kompletnog troška. Kada bismo prihvatili logiku da svaki projekat koji dobije javni novac mora biti besplatan, isto bi moralo važiti za Sarajevo Film Festival, pozorišta i muzeje i brojne druge kulturne sadržaje koji primaju javnu podršku, a istovremeno naplaćuju ulaznice.

Bojan: Postoji i vrijednost koju je teže staviti u tabelu, a to je identitet grada. Ako neko iz Berlina ili Londona vidi Solomuna ispred Vječne vatre, ne vidi samo DJ-a. Vidi ulicu, publiku, atmosferu, grad. To je promocija koju je teško kupiti klasičnom reklamom. Naravno da za javnu podršku moraju postojati kriteriji i mjerljivi rezultati, ali činjenica da događaj prodaje ulaznice ne znači da nema širi javni interes.

Da li je javno ulaganje u komercijalne festivale zaista standardna praksa u drugim zemljama?

Apsolutno, samo se drugdje o tome govori kao o investiciji, a ne kao o pomoći organizatoru. Vlada Crne Gore je u aprilu 2026. izdvojila 1,5 miliona eura za festivale EXIT to Montenegro i Sea Dance, procijenivši da ti događaji mogu generirati najmanje 210.000 noćenja i više od 40 miliona eura direktne turističke potrošnje. Država ne kaže: "dajemo novac zato što volimo festival". Oni tom investicijom zapravo kupuju razlog da ljudi dođu na destinaciju, međunarodnu vidljivost, sadržaj za grad i aktivnost za veliki broj lokalnih kompanija.

Dakle, kulturni događaj istovremeno postaje turistički proizvod. Gradovi širom svijeta koriste muziku, sport, film i velike manifestacije da bi privukli ljude. Sarajevo već ima ogromnu prednost jer ima identitet. Ljudi žele doći ovdje. Naš posao je da im damo dodatni razlog da izaberu baš određeni vikend i ostanu nekoliko dana. Na kraju, muzika ima posebnu moć jer proizvodi emocije, a ljudi neće zapamtiti destinaciju samo po tome što su vidjeli, nego i kako su se tamo osjećali.

Sarajevo je i ranije imalo velika međunarodna imena - U2 1997. godine, Sting 2022. godine. Šta je sada drugačije?

Bilo bi pogrešno ponašati se kao da prije nas nije bilo velikih događaja, ali samostalne međunarodne produkcije ovog nivoa u Sarajevu su i dalje prerijetke. Nama The Prodigy nije važan zato da bismo rekli da smo prvi, nego zato što smo kao sarajevski tim preuzeli projekat te kompleksnosti i realizirali ga s ljudima i kompanijama iz naše sredine. Iskoristit ću ovu priliku da se zahvalim cijelom našem timu i svima koji su nas pratili na ovom putu.

Postoji navika da velike stvari doživljavamo kao nešto što mora doći izvana. A ljudi koji vode ove projekte, pregovaraju s menadžmentima i grade produkciju najvećim dijelom žive i rade ovdje. To je važno i zbog mlađih ljudi u industriji. Oni treba da vide da ne moraju otići iz Sarajeva da bi radili na projektima svjetskog nivoa.

Također, cilj ne treba biti da grad svakih deset godina dobije jedan veliki koncert, nego da takvi događaji postanu dio normalnog godišnjeg kalendara.

Šta je onda sljedeći korak? Još veća imena?

Renad: Ako napravimo jedan veliki koncert godišnje, napravili smo koncert. Ako izgradimo industriju oko toga, napravili smo nešto mnogo važnije. Mi ne tražimo da država organizira koncerte, promoter treba imati ideju, preuzeti rizik i isporučiti događaj. Ali grad i država trebaju odlučiti žele li kreativne industrije i velike međunarodne događaje kao dio svoje razvojne politike. Gradovi ne postaju regionalni centri tako što čekaju da se velike stvari slučajno dese.

Bojan: Za mene sljedeći korak nije nužno veće, nego bolje i hrabrije. Ako samo jurimo veće brojke, brzo možemo izgubiti ono zbog čega je Garden of Dreams uopšte nastao. Želimo rasti, ali želimo da svaki naredni projekt i dalje ima razlog zašto postoji.

Šta biste voljeli da ostane kao glavna poruka nakon velikih događaja ove godine?

Bojan: Da Sarajevo može sanjati veliko, a ostati svoje.

Renad: I da više nemamo potrebu dokazivati da li možemo. Možemo. Sada je pitanje koliko daleko želimo ići.