Eddie Vedder je zadnji put Rolling Stoneu intervju dao u jesen 1993. godine. Tada je predsjednik još bio Bill Clinton, a George W. Bush je dijelom posjedovao Texas Rangere i nije još bio ni guverner. Seattle je bio glavni grad rock & rolla na svijetu, a Vedder je bio kralj tog grada: lice i glas benda čiji je drugi album Vs. u prvoj sedmici izdavanja prodan u milion primjeraka.
Deset godina kasnije, Pearl Jam je još uvijek jedan od najvećih rock & roll bendova. Prodali su više od 26 miliona albuma u deset godina. Vedder, gitaristi Stone Gossard i Mike McCready, basist Jeff Ament i bubnjar Matt Cameron ostaju jedne od najvećih live atrakcija rocka koji su trenutno na američkoj turneji. Ali, predsjednik je sada Bush, Amerika je transformisana terorizmom i ratom. A Vedder je zvijezda koju su javno oklevetali zbog toga što se protivio ratu u Iraku i Bushovoj vlasti.
Sada Vedder otvoreno govori o svemu, posebno o koncertu od 1. aprila koji je otvorio turneju u Denveru i na kojem je Vedder izveo pjesmu Bu$hleaguer sa albuma Riot Act.
P: Kada i kako si napisao Bu$hleaguera? Vedder: Ta pjesma je napisana kad smo bili u Afghanistanu na staroj pisaćoj mašini. Kad smo se vratili u studio, u rukama mi je bila FedExova koverta puna papira. Nisam se ni sjećao šta piše na njima. Počeli smo svirati, ja sam listao papire i to je to. Stihovi su bili veoma muzikalni, gitara takošer i to je postala pjesma.
P: Bu$hleaguer je zapravo smiješna pjesma. Definitivno se za*ebavaš s njim. Vedder: Nisam imao problema sa pjesmom, napisana je humoristično. I poznata je od prošlog novembra kada je izašao Riot Act. Tada smo svirali u Japanu i Australiji. To je dijalog: rock može biti zaista dobar forum. Da li se ljudi slažu ili ne slažu saznaješ odmah iste noći, u istom trenutku. Možeš vidjeti misle li drugačije u Floridi nego što misle u Ohiu, Californiji ili Italiji.
P: Znači, u Denveru si govorio o ratu o Iraku na početku koncerta kada je neko iz publike viknuo da začepiš. Jesi li bio iznenađen što je tebi to neko uopće viknuo? Vedder: Ne. Jednom kad počneš, to je to. Možeš pričati i o samom Papi i neko ti može reći da začepiš.
P: Ali, tvoj odgovor na pozornici nije bio tako ravnodušan. ('Je li mi neko rekao da začepim? Ne znam jesi li čuo za nešto što se zove sloboda govora. Moraš razmisliti o tome, jer to polako nestaje... ja ću koristiti slobodu govora i ne namjeravam se izvinjavati' – Vedderov odgovor na koncertu, op.a.) Vedder: Ne možeš zanemariti kako sloboda govora ima veze sa rock & rollom. Zaista se nadam da rock nije zadnji stupac slobode govora. Pearl Jam postoji već dvanaest godina. I još uvijek smo zajedno, uprkos ovom osjetljivom vremenu. Pokušavamo se fokusirati na muziku, a ne na politički show koji se smjenjuje svakog dana. P: Jesi li bio iznenađen kako su neki ljudi u tvojoj publici bili konzervativni, s obzirom da rock & roll u historiji predstavlja anti-republikanske stvari – sex, drogu i pobunu? Vedder: Prestao sam vjerovati u taj mit kad sam saznao da je Johnny Ramone bio žestoki republikanac (smije se).
P: Šta je sa Joe Strummerom? Kad je umro prošlog decembra, čuli smo da je trebao svirati na ovoj turneji. Vedder: Da, to je bilo tačno. Pitali smo Strummera da svira, mislim da je razmišljao o tome. Nazvao je Petea Townshenda da ga pita šta misli o tome, a on nije ni znao ko smo mi. Bio je 23. decembar, moj rođendan, kad sam saznao da sam mrtav. Prva osoba koja me nazvala rekla je 'Žao mi je'. Ja sam pitao zašto. 'Joe Strummer je umro'.
P: Jesi li bio ikad na koncertu Clasha? Vedder: Bio sam jednom, u San Diegu. The Who je bila prva grupa koju sam slušao, oni su bili druga. Ali, Clash... oni su bili tako žestoki. Bili su zastrašujući bend. Pitam se jesmo li mi – Pearl Jam – ikad bili zastrašujući. Zato što su svi veliki bendovi pomalo zastrašujući.
P: Šta misliš o Eminemu? Je li on dovoljno zastrašujući? Vedder: Veoma cijenim poeziju u stihovima, a njegovi su veoma inspirirajući. Njegova pjesma o fanu - Stan - to sam i sam proživio, ali ne do tog stepena da se neko ubije zbog mene. Ali, prije sam odgovarao na pisma fanova i oni bi mi onda odgovarali: 'Ne mogu vjerovati da si pisao, to je tako super.' Onda bi stiglo pet pisama dok sam na turneji, ja bih pročitao peto i tu bi pisalo 'Jebeni kurvin sine, ti si kao i svi ostali, mislio sam da si cool.' Onda sam odlučio da ne mogu pratiti sve to. Nemoguće je.
P: Pearl Jam je jedini preostali band iz rock explozije Seattlea iz ranih devedesetih. Koga sada smatrate suradnicima iz Seattlea? Vedder: Naši suradnici su uglavnom muzičari iz Seattlea. Neovisno o tome da li još uvijek sviraju u bendovima gdje su svirali, još uvijek su nam prijatelji: Kurt Bloch (The Fastbacks), Steve Turner (Mudhoney), Peter Buch (R.E.M.). Mi smo nastali u Seattleu i sve ostalo što se dešava ne utiče na nas.
P: Osjećaš li se dijelom muzičkog svijeta? Snimaš albume, ideš na turneje. Vedder: Mi očigledno ne prodajemo tako mnogo albuma kao prije, pa možda to i nije tačno. A sada nemamo ni diskografske kuće – ali i ne žurimo se sklopiti ugovor s novom.
P: Riot Act je bio zadnji album koji ste izdali pod Epic Recordsom. Vedder: Da, sada imamo određenu slobodu, tražimo način da sviramo muziku van uobičajenih okvira. Možda ćemo snimiti tri pjesme i izdati ih preko vikenda. Nema još uvijek nikakvih definitivnih planova za budućnost. Trenutno jednostavno uživamo u slobodi i sve odluke koje donesemo bit će naše.
P: Kako bi opisao trenutno stanje Pearl Jama? Jeste li ostali zajedno duže nego što ste htjeli ili trebali? Vedder: Na neki način je vrijeme veoma brzo prošlo. Ako to pogledaš u okvirima koliko smo zadovoljni s našom muzikom – prošlo je veoma brzo. A kvalitet matrijala još uvijek raste. Da li trebamo nastaviti? Apsolutno. Pearl Jam je trenutno zajednica za svakoga u bendu, a možemo pjesme snimiti kad god želimo. Nema razloga da prestanemo.
(Rolling Stones, maj 2003. godine)
