Damir Imamović: Moramo još mnogo učiniti na pravljenju sevdalijske scene
"Mi u svijetu tzv. 'world music' ili 'svjetske muzike' nemamo baš puno značajnih nagrada. Nagrade magazina Songlines sigurno su najznačajnije, a nagrada za najboljeg evropskog izvođača obično je vrlo konkurentna. Veliki broj izvođača, izdavača i infrastrukture za 'world music' nalaze se u Evropi pa je zbog toga i nagrada za evropski kontinent vrlo važna. Kada pogledamo ko ju je sve proteklih godina dobio, jasno je da ona ima značajnu ulogu u izgradnji karijera i popularizaciji muzičkih žanrova iz kojih dobitnici dolaze", pojašnjava Imamović.
Potreban je dodatni trud u promociji sevdalinke
U konkurenciji za ovu nagradu ove godine su s Imamovićem bili čuvena Mariza iz Portugala, Sam Lee iz Velike Britanije i Cocanha iz Francuske. Može se reći da je na određeni način pokrenuto pitanje prepoznatljivosti sevdalinke, tradicionalne bosanske pjesme, na stranom tržištu.
"Ovo jeste jedan važan korak. Ali, iskreno, mnogo toga još treba uraditi na tome da sevdah bude prepoznat širom svijeta kao jedan poseban i vrijedan muzički žanr. Ta 'prepoznatljivost sevdalinke na stranom tržištu' uglavnom je jedna šarena laža koju mi sami sebi pričamo. Potvrdit će vam to zasigurno i drugi izvođači sevdaha: mi tek trebamo raditi na promociji sevdaha na međunarodnoj sceni. Povodom uspjeha albuma dao sam u proteklih godinu dana mnogo intervjua za stranu štampu i uglavnom uvijek iznova moram objašnjavati šta je to sevdah i otkud dolazi. Strance obično razočara kada dođu u BiH i shvate da nama ovdje sevdah nije posebno važan: ne postoje mjesta gdje se on može čuti redovno, sve vrvi od turbofolk verzija, malo je pouzdanog materijala na stranim jezicima, obično nailaze na priglupe nacionalističke svađe o sevdahu i sl. Mi izvođači možemo uraditi koliko je do nas. Ova nagrada je dokaz da ne prestajemo raditi na tome. Ali da bi sevdalinka bila prepoznata na međunarodnom tržištu, mora se još mnogo učiniti na pravljenju sevdalijske scene. A scenu ne činimo samo mi izvođači…", kaže.
Navodi kako je zadovoljan primijećenošću svog rada izvan granica BiH. Ipak, svake godine nastoji da pravi pomake u svojoj karijeri. Jedan je od rijetkih bh. muzičara koji se može pohvaliti velikim brojem stranih koncerata.
"Jesam, ali uvijek razmišljam kuda dalje. Prije nekih 5 ili 6 godina odlučio sam posvetiti veliki dio mojih napora međunarodnoj sceni. Svake godine napravim po nekoliko koraka. Svirao sam u Kini, Mexicu, Sjedinjenim Američkim Državama, posvuda po Evropi. Pandemija je sve to nekako omela, ali je album sam po sebi napravio mnogo. Naravno, sve to je proizvod rada i iza toga ne stojim samo ja, nego i ljudi koji vjeruju u mene. Tu su muzičari koji sviraju sa mnom, ali i moj menadžer Rok Košir, producenti s kojima sam radio: Chris Eckman, Joe Boyd, Andrea Goertler, naši izdavači, zatim novinari koji prepoznaju da se u sevdahu dešava nešto novo i žele to predstaviti međunarodnoj javnosti…", navodi.
"Pjevač koji pjeva priče"
Imamovićev sedmi album nosi naziv "Singer of Tales" i posvećen je sevdahu kao umjetnosti pričanja priča. Sniman je u Berlinu, u jednom studiju u Kreuzbergu. Na njemu je radio izvanredan tim kreativaca.
"Derya Türkan, koji svira instrument po imenu kemenče, doputovao je iz Istanbula, producenti Joe Boyd i Andrea Goertler iz Londona, a violinistica Ivana Đurić i ja iz Sarajeva. Naš kontrabasista Greg Cohen živi u Berlinu pa nam je bilo lako probati nekoliko dana kod njega i ući u studio. Bilo je intenzivno, ali i čarobno", govori.
Album je objavljen u nezgodno vrijeme, odnosno na samom početku pandemije. Međutim, Imamović se brzo uspio prilagoditi "novom normalnom". Promocija je prošla u najboljem mogućem redu i "Singer of Tales" je na pravi način stigao do publike.
"Pandemija nas je lišila najvažnije stvari u muzičkom poslu: koncerata! Imali smo planiranu veliku turneju: od Londona, preko Manchestera, Brightona, Dortmunda, Brisela i sl. Kada je album izašao u jeku prvog lockdowna, bio sam silno razočaran i potresen. Turneju smo planirali više od godinu i predano radili da donesemo muziku do ljudi. Publika je također bila razočarana i svi smo nekako klonuli. A onda sam primijetio da album dobija vlastiti život. Ljudi su ga slušali, kupovali, kao da im je bio neka utjeha u onom prvom lockdownu. Počelo se onda o njemu pisati, počeo se penjati na top listama. Intervjue sam davao online, interes je rastao, uslijedile su i nagrade. Bilo je tu i sreće u nesreći, a i ja sve više vjerujem u onu: ako radiš najbolje što znaš, naći ćeš put do ljudi", zaključuje Imamović.
Najavljuje kako bi od juna trebali svirati nove koncerte: Minhen, pa jedan festival u Češkoj… Nada se da će se bar neki od njih desiti jer se od jeseni najavljuje normalniji koncertni život. No, kao i svi u ovom ludom vremenu, i on dodaje: "Ako epidemološki uslovi dozvole".
Aerodrom u Tuzli nema više subvencija za letove, opozicija traži sjednicu Skupštine TK
