"Članovi U2-a obećali su novi koncert u Sarajevu"
Kako je došlo do susreta sa Billom Carterom i ideje o učešću u filmu? Da li ste uopšte bili svjesni o čemu je riječ ili je to bio samo dio dječije igre?
Ratna 1993. godina će mi ostati u sjećanju kao jedna od najtežih godina u mom životu, ali svakako i kao godina kada sam stekla velikog prijatelja Billa Cartera, danas počasnog građanina Sarajeva, čovjeka koji je “stvorio” film “Miss Sarajevo”, napisao knjigu “Fools Rush In” (knjiga koja govori o ratnim danima provedenim u Sarajevu iz perspektive jednog Amerikanca), te čovjeka koji je glavni “krivac” za to što je bend U2 uopšte našao put do opkoljenog i ratom napaćenog Sarajeva.
Samo snimanje je teklo sasvim spontano. Bill je sasvim slučajno prolazio uličicom u kojoj smo moji prijatelji i ja provodili dane uglavnom plešući, pjevajući i najčešće, u mašti, putujući na različite destinacije. S obzirom da je bilo ljeto uglavnom smo išli na more. Bill je, ustvari , živio u našem komšiluku. Mi smo se i prije poznavali, ali nismo bili pretjerano zainteresovani za priču s njim. Nije bilo konkretnog razloga, on je bio samo još jedan stranac u našoj zemlji , a po našoj dječijoj logici, smatrali smo da će se rat završiti čim stranci odu iz naše zemlje. A rata nam je već bilo preko glave.
Međutim, tog dana, dok smo mi skakutali po našoj izgorenoj “bubi” i spremali se za još jedno putovanje, Bill je naišao prijateljski nam se obrativši. Mi smo mu pružili šansu, komentarišući da moža i nije tako loš. To se ispostavilo kao najbolja odluka u mom životu. Rodilo se veliko prijateljstvo koje je i danas veoma jako. Bill je svojom malom kamerom snimao svaku riječ, pokret, a ja sam na svom “bosansko-engleskom” pokušavala da mu objasnim šta to ja mislim o ratu, kako mi svakodnevno preživljavamo, a na kraju smo pozvali i njega "na more".
Ni sanjala nisam da će taj film postati tako popularan i da će ovako utjecati na moj život . Mjesec dana nakon što je Bill otišao iz Sarajeva, film se prvi put pojavio na MTV-u. Pošto mi nismo imali struje, neki prijatelji koji su radili u hotelu koji se napajao strujom putem agregata rekli su mi da su vidjeli film na MTV-u. Možete samo zamisliti šok jedne tinejdžerke kojoj je MTV predstavljao nešto potpuno nedostižno.
Šta danas radite i čime se bavite? Bez obzira na neke ponude za odlazak odlučili ste se za ostanak u BiH. Zbog čega?
Završila sam fakultet u Sarajevu, odsjek anglistika i danas imam zvanje profesorice engleskog jezika i književnosti. Radim u školi u koju sam išla osam godina i u ratu je završila. Škola se nalazi preko puta uličice gdje su snimljeni spomenuti kadrovi iz filma. Istina je da sam imala dosta ponuda iz inostranstva za školovanje i studij, ali nisam mogla otići. Bilo mi je jako teško donijeti odluku o odlasku, jer ja pripadam ovdje i jednostavno sam odlučila da ostanem u Sarajevu i dam svoj maksimum, te doprinesem izgradniji našeg glavnog grada i naše države Bosne i Hercegovine.
Kada ste se prvi put upoznali sa članovima banda U2 i kako je susret izgledao?
Članove benda sam upoznala 1997. godine u Sarajevu. Bio je to poseban, historijski dan za našu zemlju i sigurna sam da se oni koji su bili u Sarajevu taj dan sjećaju kako je naš grad zračio nekim posebnim emocijama. Članove benda sam upoznala nakon koncerta. Imala sam posebnu propusnicu za koncert i prije samog početka koncerta Bill me je pozvao da krenem za njim, rekavši da me neko želi upoznati. Tu noć sam upoznala mnogo ljudi iz inostranstva koji su bili veliki fanovi Billovog filma i mislila sam da je u pitanju neko od njih. Međutim, na kraju hodnika je stajao Bono.
Sjećam se da mi je prišao i zagrlio me i rekao da mu je drago da se napokon upoznajemo, jer me poznavao samo sa filma. Ja sam samo uspjela promumljati da je i meni veliko zadovoljstvo. Nakon koncerta smo Bill, Vlado, Selma (ostali glumci iz akteri filma op.a) i ja otišli u backstage gdje smo upoznali i ostale članove benda. Poslije smo otišli u jedan sarajevski restoran gdje smo nastavili druženje. Moram naglasiti da me je i Edge oduševio. On je tako spontan, prirodan i jednostavan čovjek. Ta noć će mi sigurno ostati u posebnom sjećanju.
Kako je došlo do ponovnog kontakta i poziva da budete počasna gošća na koncertu u Zagrebu?
Do ponovnog susreta je došlo tako što me je prvo nazvao Bill sa kojim sam svakodnevno u kontaktu, a zatim su me kontaktirali iz menadžmenta banda. Rekli su mi da izaberem dan i dali upute gdje i kako ću pokupiti karte i propusnice za mene i mog momka. Na kraju smo ostali obje noći, a čak sam dobila i posebne karte za moje prijatelje iz Sarajeva koji su došli na drugi dan koncerta. Nakon toga su me kontaktirali sa U2.com, zvanične stranice grupe i sa NBC TV kuće. Dogovorili smo snimanje i "show" je mogao početi.
Možete li napraviti usporedbu koncerta u Sarajevu i Zagrebu? Kakve su emocije vladale u publici i na stageu?
Koncert u Zagrebu je zaista bio veličanstven. Zaista sam uživala obje noći. U2 su priredili spektakl zagrebačkoj publici i mislim da su svi otišli sa Maksimira puni utisaka i pozitivnih osjećanja. Koncert u Sarajevu ipak je bio nešto posebno. Ta veza između publike i banda i emocije koje su vladale te septembarske noći 1997. godine su ipak nešto posebno. Kao što sam već rekla, to je bio događaj koji je ušao u historiju. Ponavljam, zagrebački koncert je bio odličan i, kako sam i odgovorila Edgeu na pitanje kako mi se svidjela svirka, "pa skoro kao u Sarajevu".
Kako je izgledao ponovni susret sa članovima banda i o čemu ste razgovarali?
Sa bandom sam se ponovo srela nakon koncerta, a ekipa NBC-a i U2.com je taj susret zabilježila svojim kamerama, nakon čega su uradili intervju sa bandom. Susret je bio spontan i prijateljski. Istina je da sam imala ogromnu tremu i da sam u momentu pomislila, "a šta ako me ne prepoznaju?" Međutim čim je Bono rekao "hej Alma", sve su sumnje pale u vodu.
Da li ste ih pozvali da ponovo sviraju u Sarajevu i šta su Vam rekli?
Naravno da sam ih pozvala da ponovo dođu. Obećali su da hoće, pa eto, vidjet ćemo. Bono svakako dolazi često u grad, ali ja sam Edgeu rekla da ih mi želimo ponovo vidjeti na koncertu u Sarajevu, jer je to obećanje koje mi je dao još 1997. Rekao je da će ga ispuniti. Ja mu vjerujem.
