Adnan Šaran pred nastup u Slogi: "Scena u Sarajevu je danas mitologija; rock je kao tajni red - sviraš za sebe i 10 ljudi"

Povodom predstojećeg solističkog koncerta grupe Skroz, zakazanog za petak, 3. aprila 2026. godine u klubu Sloga u Sarajevu, razgovarali smo sa čovjekom koji je odavno odbio da igra po pravilima estrade.

Adnan Šaran nam u svom prepoznatljivom stilu bez filtera i suvišnog poliranja otkriva gdje su nestali njegovi strahovi, te kako izgleda preživljavanje rock 'n' rolla u eri hiperprodukcije i algoritama.

Zašto koncert u Slogi?

Idemo u Slogu jer nam treba ta neka intimna klubska varijanta. To je prostor koji ima miris, koji ima kilometražu. Ne treba nam sterilna hala, treba nam znoj i ta intimna atmosfera gdje ljudima vidiš oči. Sloga je kult, a mi tamo dolazimo kod svojih.

Postoji li danas scena u Sarajevu ili je to mit?

Scena? Ma to ti je danas mitologija. Nekad si imao Čička, Dom mladih, prostor da pogriješiš i da te neko čuje. Danas bendovi ispare prije nego što se stignu posvađati na probi. Nemaju gdje svirati, nema ko da te "pogura", pa se sve svede na to da se snalaziš sam. Evo, na SFF-u prošle godine ni gitare nisi čuo. Imamo ove moderne što bacaju dvije rime, Bubu i ekipu, to prolazi. Rock je danas više kao neki tajni red, sviraš za sebe i onih deset ljudi što još uvijek znaju šta je pojačalo.

Najčudniji fan momenat?

Kad su mladi iz Živinica pokrenuli peticiju da nastupamo u njihovom gradu, a isto tako, na tom koncertu, tokom svirke nas zove momak da nam kaže da bina gori. Od sviranja nismo ni skontali da se pojačalo zapalilo i da je sve krenulo da gori.

Najčudniji koncert?

Sviranje Nove godine na -20 stepeni, kad mi se ruka od hladnoće zalijepila za metal, odnosno stalak od mikrofona.

Da li streaming ubija bendove poput Skroza ili vam pomaže?

Streaming je super jer te svako može naći, ali je problem što te nađe u gomili smeća. Prije si imao porez na šund, postojao je neki filter, neka higijena u eteru. Danas je kakofonija - svi snimaju sve. Izgubio se onaj osjećaj kad kopaš da nađeš nešto dobro. Sad ti sve serviraju na tanjiru, ali je većina toga "plastika".

Koji je vaš strah?

Meni su ti strahovi još u ratu zapali negdje iza regala. Tražio sam ih cijelu noć s onom malom baterijom, al' džaba - nema ih. Do dana današnjeg se nisu pojavili, valjda im mrsko bilo izlaziti.

Šta smatrate savršenom srećom?

Pet dana u Makarskoj, polupansion. Šalim se. To je onaj osjećaj kada završiš pjesmu i shvatiš da si uspio "ukrasti" nešto od bogova, a da te nisu uhvatili. Bar ne još uvijek. Ali šta je u suštini sreća? Gledao sam dokumentarac gdje se curica od 18 godina, koja je bila u Auschwitzu, zaljubila u njemačkog vojnika. To je bio najljepši dio njenog života. Možeš biti sretan i u najgorim situacijama.

Da li će biti gostiju na koncertu?

Da, imat ćemo goste: mog brata Dinu Šarana i našeg prijatelja Saketa iz grupe Velahavle.