Mladost u ratnom Sarajevu: U podrumima su se slavile nove godine, pravili derneci...

Početkom rata 1992. godine s ekipom je u podrumu svog haustora odlučio napraviti diskoteku, a upravo na tom mjestu je i počela priča o sarajevskom bendu Seven Up koji je Lilo devedesetih osnovao sa ostatkom ekipe koju su činili: Gordan Radić-Gogi, Eldin Nizam-Dino, Goran Leko-Leko, Zoltan Milić-Zoli i Eldin Oprašić-Prašo.

"Pravili smo tu neku klupsku furku, sakupljali inventar i svjetla po okolnim napuštenim kafićima. Imali smo agregate, nalazili akumulatore... Pravili smo tematske večeri, slušala se disco i muzika osamdesetih, kad bi nestalo struje, svirali smo gitare i harmoniku... U taj podrum je dolazila i raja iz grada, a na naše su derneke dolazili čak i tadašnji Nadrealisti. Mnogi strani fotografi i svjetske televizije su dolazile i snimale nas, CNN, BBC, RTL... A mi smo se tada mnogo furali na Michaela Jacksona i priželjkivali da pošalje avion po nas i izvuče nas iz rata", prisjeća se Lilo kroz smijeh.

Nismo dali tom vremenu i tom ludilu da nas pregaze

Lilo govori kako je to bio čin otpora i njihov način da prebrode strah.

"Nismo dali tom vremenu i tom ludilu da nas pregaze. Nema šta nismo radili. U svom tom ludilu mi smo opet plesali, učili da treniramo karate i vježbamo kate... Tada je na trgu u Sarajevu bilo puno raje svih nacionalnosti, svi smo se pazili, voljeli, pravili su se derneci, organizovale nove godine, dogovaralo se ko će šta kuhati od humanitarne pomoći koju smo primali, razmjenjivali smo odjeću...", priča Lilo i dodaje kako su ljudi bili ujedinjeni, vjerovali, pomagali jedni drugima i dijelili sve.

"Neki moji prijatelji iz škole su poginuli, neki su otišli iz BiH, neki ostali ovdje, svi su se nekako rasuli po svijetu. Danas svi živimo neke svoje živote, ponekad se sjetimo svih tih ljudi koji više nisu tu, sjetimo se i nekih sretnih priča, pa se nasmijemo... Najviše pamtim upravo te pozitivne priče, valjda negativne i ružne stvari potisnemo duboko u sebi", priča Lilo i dodaje kako je jedan njihov prijatelj sa fotografije poginuo u ratu, nakon što je upucan snajperom na mostu na Dolac Malti. Imao je samo 17 godina.

Postojala je kritična masa koje danas nema

Naš sagovornik navodi kako ratno vrijeme, pored svega, pamti i kao pozitivno upravo zbog te energije i razloga što je, za razliku od danas, postojala kritična masa koja je željela dosta toga promijeniti i zaustaviti rat.

"Nažalost, omladina danas je totalno letargična, nema više te kritične mase. Nema te kreativnosti, nema tih ideja, želje da se promijeni nešto, previše su se dali u turbofolk, šund... Ljutim se na mlade ljude koji ne žele promijeniti neke stvari, mi smo u ratu željeli promijeniti svijet, imali smo tu energiju, željeli smo, maštali smo o boljim trenucima, boljim danima, nismo se dali...", govori Lilo.

Spominje i omladinu i generaciju šezdesetih i sedamdesetih, navodeći primjer Davorina Popovića i generacije koja je i u mnogo lošijim uslovima postizala rezultate.

"Nije tu problem ni politika, kada vi nešto želite i počnete se boriti, onda se i političari nužno počnu prilagođavati vama i pratiti vas. Danas omladina ima puno bolje uslove i mogli bi mnogo više uraditi. Istina, ima njih koji to rade, ali to su nažalost samo pojedinci, nije to ta kritična masa koja može pokrenuti promjene", zaključuje Lilo u razgovoru za Klix.ba.