Zlatan Zuhrić Zuhra: Vozio sam autobus u Sarajevu, Hrvati se ne znaju šaliti na svoj račun

Zuhrić je sinoć zajedno s Tinom Sedlarom odigrao premijeru predstave "Kad u vojsku pođem" u sarajevskom Domu mladih, a na samom početku razgovora u Klix Studiju se prisjetio svog služenja vojske - i to u kasarni u Rajlovcu.

"Lijepo je bilo, mislim nije bilo lijepo biti u kasarni - to je naš dragi Šuvar nama sredio da odmah poslije srednje škole mi kao prva generacija idemo odmah u vojsku, inače se čekalo da se završi fakultet. On je te godine uveo, '80. je umro i drug Tito, nismo imali ni proslavu mature, baš smo neka generacija bili... nismo mogli fućkat', zviždat' jer je te godine umro Tito. Odmah su nas spremili u vojsku, a s 18 si stvarno balavurdija. Bilo je okej jer ja sam bio vozač i zato poznajem Sarajevo jer sam vozio autobus i dovozio časnike iz cijelog grada u kasarnu", navodi dalje hrvatski glumac.

Ono što je posebno zanimljivo kad je riječ o Zuhri jeste njegovo zvanje, naime on je diplomirani inžinjer elektrotehnike, a otkrio je da se tokom godina uporedo s glumom bavio i poslovima vezanim za to.

"Ja sam diplomirani inžinjer elektrotehnike, bar je to fakultet na kojem nisi mogao kupiti ispite nego si morao učiti 'kao konj' i to je bilo zbog oca koji je inače rođen u Cazinu. Ta elektrotehnika meni danas ništa ne znači zato što smo mi učili sve te stvari koje su danas passe jer je sve napredovalo", navodi Zuhrić.

Sarajevo je uvijek bilo centar dobrog humora

Poslije fakulteta je radio i kao tonac na radiju: "To je pokrivalo neku želju mojih roditelja da ja budem neki inžinjer, ali me na pola puta prebacilo skroz na ovu stranu. Imao sam neke izlete, prodavao sam kompjutere, radio na HRT-u kao tonac. Jer kao umjetnik nemaš stalno love".

Otkrio je kako je prestao prodavati kompjutere u periodu izlaska "Večernje škole", kad su ga ljudi prestali ozbiljno shvaćati zbog uloge. Govorio je i o tome koliko se elektrotehničari znaju šaliti, a potom se dotakao i neizbježnog bosanskog humora.

"Nije to fama, zato što je bar meni Sarajevo bilo izvor dobrog humora, Bosna kao takva, ali Sarajevo kao nekakav centar. Ja sam od tih '80-ih redovno posjećivao Sarajevo, imam puno prijatelja i ta neka za...ancija je bila ono što ja volim. Ljudi vole da se priča vic, a kad pričaš vic nekom ko nije širokih pogleda - on zna tačno početak vica, pa ide vic i na kraju se smiješ. Ova vrsta humora je onako slojevita, ima više 'layera'", kazao je Zuhra.

Govoreći o humoru je nastavio: "Kreće od sjevera, nama Slovenci nisu pretjerano smiješni, onda se spuštamo do nas - onda mi Bosancima nismo smiješni, Srbi su tu negdje, spušta se to prema niže. Mislim da je samo drugačiji pristup. Ne mogu reći da u Hrvatskoj nema dobrog humora, jedino što se tamo ljudi ne znaju šaliti se na vlastiti na račun.".

Kad je riječ o predstavi smatra da su prošli "osnovni test", gdje ljudi nisu iz kurtoazije pljeskali, već im je bilo smiješno.

Dotakao se i generacijskog jaza starijih s generacijom Z što je tema predstave "Ocat i sin" na kojoj je prvobitno sarađivao s Tinom Sedlarom, te je uporedio svoju i mlađe generacije.

"Danas ta generacija Z je, ja neću reći 'potumplanija', ali je puno drugačije odrastala nego mi. Mi smo odrastali kao - sve sam - otvore ti vrata, leti. Ja gledam svog sina - mislim da bi on taj čas umro da mu neko uzme mobitel. Tamo gdje mi živimo ima jedna autobusna linija, on svaki dan gleda koja autobusna linija vozi. Ja velim: 'Sine, ima jedan autobus'. Njima ako nije na Googleu, onda se to ne događa", ispričao je.

U koroni smo razmišljali hoćemo li kupiti cigarete ili natočiti gorivo

Komentarisao je i koliko je uspio zaraditi tokom karijere te priznao: "Ja se nikad nisam baš obogatio, imao sam sreću da sam mogao živjeti svih ovih 40 godina karijere i uspio sam provući se kroz tih 40 godina da sam živio bez tih nekih naglih padova. Kad je korona bila, evo ja se sad kunem da smo razmišljali hoćemo li kupiti cigarete ili ćemo natočiti auto. Nismo smjeli dvije godine raditi, uopće se pojavljivati".

Također, pojasnio je i zbog čega mu je otac bio na Golom otoku: "Zbog glupe šale, rodio se u Cazinu, pa je radio u Banjoj Luci kao profesor Tehničkog odgoja i onda je došao u Zagreb na studij. On je 1926. godište, taman je došao u neko vrijeme previranja i onda mu se zadesila 1948. na fakultetu. Bio je on isto za...ant i imao je neko društvo - njih 5,6 i oni su u kantini fakulteta radili neke za...ancije, jedan se popeo na sto, glumio Staljina, drugi se smijali. Neko je tamo u šinjelu stajao i oni su njih svu petoricu pokupili. Cijela ekipa je otišla na Goli otok, s tim da nisu tačno znali šta je moj stari radio. On je kao vikao: 'Ja radim, ti radiš, a oni se za...avaju' i zbog toga je otišao godinu i po dana".

Na kraju se osvrnuo na bh. kuhinju te naveo šta voli pojesti prilikom posjete, ali i otkrio kako se iznenadio kad je probao pače.

"Toliko sam puta bio u Sarajevu i Bosni da sad ne hrlim odmah kad dođem na ćevape kao svi turisti. Otkrio sam te aščinice s dolmama sa klepamama, pa neke fine restorančiće. To je šest milijardi kalorija, al' je fina ne možeš vjerovati. Ja sam mislio da je mala patkica na ražnju, a onda kad sam vidio. Stvarno liječi mamurluk, lijepo je za pojest. Ja sam stvarno očekivao patku, ono kao prepelica da je reš pečena, ali nek sam i to vidio", kazao je.

Cijeli intervju i gostovanje Zlatana Zuhrića Zuhre u Klix Studiju možete pogledati na našem YouTube kanalu, kao i na portalu Klix.ba.

Također nas možete slušati i na Spotifyju, Apple Podcastu, Amazon Musicu i drugim platformama.