Intervju / Zijah Sokolović: Položaj umjetnika je na granici ponižavanja i prostitucije

Želio sam glumačkom prolaznošću, igrom, kao Clou iz Becketovog "Kraja igre", da kretanjem unaprijed uhvatim taj jubilej u trajanju. Dvorane pune i rasprodane, kakav dokaz da jubileju nema kraja. Poseban program želio sam i morao imati u Sarajevu, jer tu sam se i rodio, zarazio pozorištem i obolio od glume. Glumačka radionica "Lijevo desno glumac" u SARTR-u i prvi put u trajanju mog jubileja, kroz zajedničko vrijeme tih pedeset godina, eto, jedan umjetnik pozorišta iz Sarajeva, Sarajevu priča kako misli i osjeća glumu i pozorište. Skoro nevjerovatno, a bilo je moguće. Zatim u Ateljeu Figure izložba plakata pozorišnih predstava koje sam režirao ili sam pisao, režirao i igrao. Ti plakati jesu prozor u 50 nečega, pa i vremena, ali sam siguran da su ti plakati bezvremenski! Ne mogu da vjerujem da tih pedesetak obješenih plakata krije u sebi život, strast, umjetnost prolaznosti i starost, ne samo moju, nego svih ljudi koji su se zatekli u procesu nastajanja jedne ludalačke umjetnosti, jedne pozorišne predstave.

Kao na plakatu za kultnu predstavu "Glumac... je glumac... je glumac", okovani u "daske koje život znače" prošetali ste se ulicama Sarajeva priredivši svojim sugrađanima nesvakidašnju predstavu i obilježavajući trajanje glumačke prolaznosti.

Ah! "Daske koje život znače". Te iste "daske" kojima su okivali lopove, varalice, luđake i probisvjete, a možda i glumce. Možda i u onom vremenu, a možda i u ovom. To okivanje u "daske koje život znače" je idejno rješenje plakata moje predstave "Glumac... je glumac... je glumac". To dizajnersko ludilo Miodraga Bradonjića koje je dobilo nagradu za plakat u Japanu, a meni ta predstava izrežirala život u svakom obliku, to sam i želio kroz formu predstave odigrati ulicama Sarajeva. To je bio i "sveti put" od prvog pozorišta za djecu, Jelićeva ulica, gdje sam se i udario u pozorište, do Malog pozorišta, sada Kamernog teatra 55, gdje sam se i profesionalizirao u radni odnos 8. novembra 1968. godine. Put Vase Miskina, put Ferhadije, kojim sam godinama odlazio i vraćao se, gdje sam hodajući sanjao, išao na pijacu, nosio kćerke na leđima, jer sam tu između i stanovao.

Jesu li gluma i glumac zaista prolazni?

Svi i sve je prolazno. Možda je čovjek i izmislio pozorište i u njemu glumca da nam stalno pokazuje da se jedna predstava ne može nikad više ponoviti. Niti predstava, niti bilo koji trenutak našeg života. A, ipak se ponavlja! Koje ludilo!

Sarajevska publika ponovo je imala priliku pogledati i kabare predstavu "CABAres, CABArei" koju izvodite već četvrt vijeka. Dug je to period za jednu predstavu, u čemu je tajna njenog uspjeha?

Možda je tajna u tome što ja nisam kabaretist, a istraživao sam formu kabarea jer sam bio znatiželjan igrati neku formu pozorišta koju mi niko nikada neće, vjerovatno, ponuditi. Sam lutati prostorima pozorišta. A vjerovatno i u "pogođenoj" formi kabarea koji propituje "kulturu starenja" kroz "krizu srednjih godina". Kabaretski smiješno, lucidno, vulgarno i filozofski. Ludilo kabarea u jednom usamljenom glumcu, kao provokatoru smijeha i bola.

Koliko je zapravo ta predstava zahtjevna i je li ikada došlo do zasićenja?

Tema je zahtjevna. Život kao komedija ili tragedija. Život kao prostakluk ili filozofija. I sve se to "pomiješa" u krizi srednjih godina! I mora se, mislim, tako igrati. Totalno kabaretski, totalno iskreno, da bi tema preživjela kroz ponavljanje i gledanje. I nije bitno koliko se čovjek troši igrajući, nego koliko se puni da bi mogao igrati. Nikada nije došlo do zasićenja. Svaka od tih 1.366 predstava, hej 1.366, je odigrana u drugom trenutku mog starenja, iz godine u godinu, kao što je i publika starila sama od sebe, bilo da je starila kroz moj ili svoj kabare.

Ipak, nije lako zapamtiti monolog dug dva i po sata i iznova ga izvoditi s istom, ako ne i većom energijom.

Slažem se s vama. Taj kvantitet teksta simbolično pokazuje kvalitet našeg života, njegovo bogatstvo koje smo zaboravili ili zagubili. I meni je neobično zahtjevno kada između dva kabarea imam ličnu realnost prepunu emocija i misli i treba velika koncentracija da se pred predstavu kabarea "očistim". A sama reprodukcija je dio glumačkog zanata ili umijeća ili discipline.

Odakle energija za sve to?

Čovjeku sve dolazi iz njegove glave. Sve se nauči, ako se u učenje vjeruje! Treba i mora se učiti vjerovati, u sve, pa i u sebe. Vjerovati i u umjetnost. Mislim da je čovjek i preživio 21 vijek, jer je vjerovao. Vjerovanje u državu, u narod, pa vjerovanje i u umjetnost, valjda, pravi neku ravnotežu.

Često čujemo da su pozorišta uglavnom prazna i da nema publike, no vaše predstave su uvijek unaprijed rasprodate i često je teško doći do karte. Kako to komentarišete i objašnjavate?

Ah, moje predstave se bave usamljenim, kako se kaže "malim čovjekom" koji se potrošio u masi, grupi, stranci, državi. Čovjekom koji je izgubio svoje male ideale u zamjenu za velika obećanja. Jer, kada ga uveče probudi prostata ili kamen u bubregu, iz kreveta ustaje sam i sam odlazi da se jednom rukom drži za zid, a drugom dok piša. Tada ne ustaje njegov narod ili stranka, niti njegov izglasani predsjednik, da iz solidarnosti prema članu naroda ili glasaču, stoji u istoj pozi, bez upaljenog svjetla. Tu je negdje tajna rasprodatih predstava. A kriza u umjetnosti i kriza publike je stara tema, kao i kriza političkog ili kapitalističkog sistema. To su konstante koje se upotrebljavaju po potrebi i u određenim situacijama društvenih ili državnih okolnosti.

Kakav je, prema vašem mišljenju, položaj umjetnika i kulture u BiH, ali i regiji?

Nivo političke svijesti i društvenog, državnog uređenja određuje položaj umjetnika. Položaj umjetnika je danas na granici ponižavanja i prostitucije. Nijedna stranka s ovih prostora u bliskoj prošlosti niti sadašnjosti nije u svom programu imala kulturu, umjetnost i umjetnike. Samo umjetnici u stranci imaju stranačku budućnost, naravno, do novih nekulturnih izbora.

Koliko se pozorište danas razlikuje od pozorišta iz perioda u kojem ste se vi počinjali baviti glumom?

U neka ne tako davna vremena i u nekom ne tako davnom sistemu ljudi su išli u pozorište jer su bili znatiželjni šta će gledati i šta su im umjetnici pripremili. Danas nisu znatiželjni, bar ne za umjetnost svakog oblika, jer su kreditno zarobljeni i nacionalno zarobljeni. Danas idu u pozorište isključivo da gledaju ono što oni žele da vide ili ono za šta žele da daju dio kreditne kamate i nacionalne svijesti. Zato pozorišna umjetnost, a i glumci, naginju ka osjetljivom obliku prostitucije, da bi bili gledani i da bi, možda, tako preživjeli, uz osudu svih ovih datih okolnosti. Pozorište se zarazilo javnim nastupanjima.

Često boravite u Sarajevu, Zagrebu, Beograd, Ljubljani, no već duže vrijeme je vaš dom u Beču gdje ste također postigli veliki uspjeh. Je li bilo teško?

U Beč sam otišao krajem 1991. jer mi je, kao slobodnom umjetniku, nestao pozorišni prostor i morao sam tražiti drugi, novi, da bih živio i preživio kataklizmu osvajanja prostora i mogao dalje istraživati pozorište. Otišao sam u Beč jer mi se u Beču i igrao "Glumac..." , kao "Kill Hamlet" s Justusom Neumannom i postigao sam veliki uspjeh. Vjerovao sam da me tamo ljudi znaju i da ja znam njih! I tada, tamo, sam dobio "radnu dozvolu" kao poseban umjetnik. Bilo je teško, ali ne znam, ni danas, kako je bilo teško i zašto je bilo teško. Jednostavno sam mislio da treba da nastavim tražiti novi svijet i istraživati nove prostore pozorišta. Čvrsto sam se uhvatio za pozorište, držao sam se glume i počeo disati, igrati i misliti na njemačkom. Thearto projekt u Salzburgu. Profesor na Univerzitetu Bruckner u Linzu. Počasno državljanstvo.

-Kako vam, iz perspektive Beča, djeluju zemlje bivše Jugoslavije i gdje se osjećate "kao kod kuće"?

Jugoslavija je danas kao krevet koji se prerezao na onoliko dijelova koliko je kome trebalo za spavanje, bilo milom bilo silom. Kao rastavljeni sto. Kao podijeljeni stan sa sedam soba, a bez dnevnog boravka.

Radite li na novim projektima?

Da. Želio bih da se zahvalim divnim ljudima iz JU Centar za kulturu Sarajevo na ljubavi i drugarstvu da mi pomognu u organizaciji mojih 50, a njihovih tu i tamo godina. Sada, kada sam većinski vlasnik svoje karijere, radim. Sada sam ambasador projekta u Hrvatskoj "Neka odrastanje bude dječja igra", u organizaciji NIVEE i Saveza društava "Naša djeca". U februaru u SNP Novi Sad režiram novi tekst mlade Tijane Grumić, "Najusamljeniji kit na svetu". U maju sam u SARTR-u, režiram francuski tekst "Sva moja ljubav". Najesen izlazi knjiga, tekst "CABAres, CABArei", izdavač je HENA Zagreb. U Sarajevu sam ponovo 14. decembra s predstavom "CABAres, CABArei".