Zbirka poezije Gorana Simića najbolja knjiga u 2012. u Kanadi
Ovu prestižnu nagradu dodjeljuje Udruženje kanadskih pisaca (CAA) koje predstavlja najznačajniju profesionalnu književnu organizaciju u Kanadi. Među dosadašnjim laureatima su Leonard Cohen, Michael Ondaatie, Margaret Atwood...
Kuriozitet predstavlja činjenica da je nagrada Simiću prva dodijeljena autoru sa drugog govornog I kulturnog prostora u historiji ove institucije.
Na gala svečanosti u muzeju Stephen Leacock Orillia Ontario Simiću je uručen srebrni medaljon asocijacije i novčana nagrada. Nagrađena zbirka napisana je na engleskom jeziku.
Goran Simić je rođen 1952. godine. Od 1996. živi u Kanadi. Piše i kratke priče, radiodrame, a radio je i kao urednik književnih časopisa. Poezija mu je objavljivana u domaćim i svjetskim antologijama. Objavio jeviše od dvadeset knjiga. Pjesničke knjige su mu prevedene na više od deset svjetskih jezika.
Tvorac je libreta za prvu 'Sevdah operu', a njegova drama za djecu "Bajka o Sarajevu" na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu izvodi se već šesnaest godina.
Tokom njegovog posljednjeg boravka u Sarajevu, upriličena je večer poezije u "Zvonu" pod nazivom "Buđenje proljeća Gorana Simića".
O dolasku u Sarajevo i ponovnom susretu sa publikom i prijateljima u "Zvonu" tada je rekao: "Ja sam prije svega sretan što imam prijatelje u Sarajevu. Divan je osjećaj doći ponovo ovdje. Ja mislim da smo mi Sarajlije inficirani jednom čudnom bolešću povratka. Čini mi se da smo mi ovdje, u Zvonu, vječno mladi. Pripadam onoj generaciji koja je imala šansu da se dokaže i nemamo podrebu za dokazivanjem jedni pred drugima I to je možda najznačajnije što se dešava ovdje."
Simićeva pjesma "Emigrantska" jedno je od najiskrenijih svjedočenja o iskustvu života van domovine.
Emigrantska
Mi koji u zoru drijemamo u pospanim metroima, i čitamo jučerašnje novine u gradskim autobusima još nikada nismo promašili naše subotnje večeri. Tad se nadjemo u kafani i pričamo o Domovini. Žedno gutamo pivo kao da spiramo u stomaku
onu mučninu koja se svakog ponedjeljka useli u nas sa zvonjenjem budilnika i nervoznim licem poslodavca koji ne shvata smisao rezgovaranja o Domovini i politici. Tamo proljeća mirišu na djetinjstvo, Tamo majke mirišu na kuhinjske krpe, Tamo ljudi imaju vremena da se vole. Gledamo se u oči kao zavjerenici i govorimo u pola glasa. Šapućemo kako ne bi dali priliku nekom pametnjakoviću za susjednim stolom da nas upita:
Zašto se ne vratimo u Domovinu kad se već toliko patimo i kad je tamo sve bolje. Onda bi se morali pravdati neotplaćenim kreditima i djecom koja ne žele da se vrate tek da bismo odagnali nasu strašnu sumnju koja se uselila u nas kao bolest, sumnju da u Domovini vise ne stanuju oni zbog kojih bismo se vratili. Tamo ptice pjevaju sočnije, Tamo strast miriše u vazduhu Tamo muškarci i ponedjeljkom sjede u kafani. Pijemo i pričamo o politici i svaka nam je riječ tačna kao račun koji stiže sa pićima. Šapucemo da nam kelnerica ne bi dobacila kako smo se u Domovinu već mogli vratiti kao bogataši samo da smo izbjegavali subotnje večeri sve ove godine. Šta kelneri znaju o nostalgiji, Sta Domovina zna o našoj tugi, Šta subote znaju o nasim ponedjeljcima. Pijemo i pričamo kao da se liječimo od strašne bolesti od koje se umire samo subotom. Pričamo tek da nikome ne bi dali šansu da pomene kako je mamurluk na isti način ružan u Domovini kao i ovdje.
