Piše: Asim Bešlija
Saša Stanišić je imao jednu tipičnu izbjegličku priču u svome životu, kao uostalom i stotine hiljada drugih Bosanaca i Hercegovaca koji su morali napustiti svoje domove zbog aveti rata koja kretala 1992.godine. Saša je tada imao 14 godina, napustio je rodni Višegrad i sa roditeljima se otisnuo u svijet. Završili su u Njemačkoj kao gosti kod njegovog ujaka koji je godinam radio u toj zemlji. Sašini roditelji potom nastavljaju ka Americi dok on ostaje u Njemačkoj. Tu provodi svoje izbjegličke dane a nakon rata i pokušaja da se vrati u svoju zemlju, shvatio je da su se stvari kao i njegova porodica u Višegradu, toliko promijenili da to više nije ona zemlja koju je nekada volio.
Iako mu i Njemačka ispočetak nije izgledala kao zemlja u kojoj će se osjećati kao kod kuće, ipak je shvatio da je to mjesto u kojem mora ostati.
Počeo je pisati već u srednjoj školi sa novostečenim vještinama na njemačkom jeziku što mu je odmah počelo donositi ugled. Prije nego se odlučio za studije na Književnom institutu u Lajpcigu, dobio je diplomu za njemački kao strani jezik. Dobro znanje jezika i početak studiranja na ovom institutu, otvorilo mu je put za reliziranje njegove želje a to je pisanje knjige o uništenom djetinjstvu i domovini. Bila je to tema, kako je sam priznao njemačkim medijima, koju je godinama potiskivao ali kada je konačno došao na ideju da napiše knjigu, shvatio je da nema dovoljno iskustva koje bi opisao. Zato je nekoliko puta putovao po Bosni, izbjegavajući da razgovara sa rodbinom i prijateljima, kako bi saznao pravu sliku stanja. Iako je u Njemačkoj gradio jednu pozitivan odnos, ono što je zatekao u svojoj domovini natjeralo ga je da ponovo napiše njen zaključak.
Bosna koja je nestala
Razgovarajući se njemačkim novinarom Claudiusom Niebenom, Stanišić je tada otvoreno priznao šta je ostalo od njegove Bosne.
'Ono što sam tamo iskusio je zemlja koja ne može pronaći samu sebe. Toliko je toga nedorečenog. Beznadežnost koja se sluti iz razgovora. Lamentiranje i žaljenje. Gledano izbliza, posebno mali gradovi, su potpuno uništeni' izjavio je Stanišić ovom novinaru.
- godine nakon skupljenih utisaka i sjećanja sa početka rata, Stanišić je objavio knjigu 'Kako vojnik popravlja gramofon'. Napisao je na njemačkom. I ovom knjigom, kako je sam naglasio, rekao sve što je imao da kaže o Bosni. Nije to tema koja će ga okupirati i u nastavku njegove karijere. Bosna više nije njegova domovina.
'Kada idem u Bosnu, idem tamo da radim istraživanje ili kao turista. Ne idem više kući. Kada se vratim iz Bosne u Njemačku, u Lajpcig, onda idem kući.', izjavio je Stanišić.
'Kako vojnik popravlja Gramofon'
2006.godine u Minhenu je objavljen njegov prvijenac, roman pod nazivom 'Kako vojnik popravlja gramofon', i to na 315 stranica. Čim je izdata, knjiga je u samoj Njemačkoj postala pravi hit. Dobio je nagradu publike prestižnog Ingeborg Bachmann takmičenja, zatim mu je njemačka izdavačka kuća Luchterhand Literaturverlag dodijelila tako značajno mjesto da je bila glavna tema njemačke književne scene u jesen te godine. Dobio je i nagradu Adalbert von Chamisso, najveće priznanje koje može dobiti neki autor kojem njemački nije maternji jezik, a bio je i među šest kandidata za godišnju nagradu njemačkih izdavača.
Nakon Njemačke slijedila su mnoga međunarodna priznanja a knjiga je do sada prevedena na čak 24 jezika. Njegovo ime i ime Bosna spominju se sada širom planete. Iako mu je stara domovina u zapećku, obećao je da će autorska prava za objavljivane u Bosni pokloniti jer se svakako knjiga bavi ovim regionom.
Kada je nastupao na Franfurtskom sajmu knjige 2006.godine, kao učesnik jedne debate, srela ga je novinarka Politike iz Beograda, koja ga je upitala da li je on 'njemački pisac srpskih korijena', a on ju je odmah demantirao:
'U centru pažnje mora stajati djelo samo po sebi a ne ja sa mojim porijeklom koje je inače bosanskohercegovačko, a ne srpsko, ja sam dijete iz predivnog 'mješovitog' braka, i na tu 'mješavinu' sam čak pomalo i ponosan jer je ona ogledalo mog objektivnog pogleda na sva pitanja nacionalnosti i etničke pripadnosti, kao i na njihovu nevažnost. Da mogu sebi izabrati srednje ime, bilo bi neko lijepo arapsko a treće bi mi bilo njemačko. Moj pasoš je bosanski, kroz mene se prelamaju okcident i orijent, čitao sam Bibliju i Kur'an, i odlučio da budem ateista, pišem na njemačkom, obožavam francuski film i italijanski jezik, putujem po voljenoj geografiji i tradiciji Evrope, zauvijek ću ostati putnik nomad, poštujem čovjeka prvo kao čovjeka, čitam Amerikance i Šveđane, sanjam na ruskom ako se u snovima radi o ljubavi ... Da postoji ta nacija bio bih 'svijetanac' a pogotovo što te nacije nema – ja jesam baš to'
Saša danas ne želi govoriti za bosanske medije ili druge sa područja bivše Jugoslavije dok njegova knjiga ne izađe na bosanskom jeziku, rekla nam je njegova predstavnica za štampu, uprkos tome što je prethodna izjava bila iz intervju upravo jednom takvom mediju.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
