Velimir Pšeničnik: Nije kultura jača od podjela, samo u njoj ima više normalnih ljudi

Velimir nikad ne krije da više preferira teatar od televizije i filma pa kaže: "Glumačka tehnika je različita u različitim medijima, iako počiva na istim i sličnim principima. A što se mene tiče, ja lično se nisam dovoljno ni trudio niti nametao da bih bio više dio filmskog i televizijskog svijeta. Nemam taj talent".

Podijeli pa vladaj

Nakon rata uslijedilo je vrijeme podjela, Mostar je takav grad, sve imamo dvostruko, kultura se ipak borila protiv toga.

"Podijeljen je grad. Ništa novo, u skladu s maksimom "podijeli pa vladaj". Ni prvi ni posljednji put. Povijest očigledno nije učiteljica života ili se ta lekcija planski i namjerno više ne predaje, kako se ovce ne bi dosjetile. Ne, kod nas kultura nije bila jača nego drugdje, nego je to stjecaj slučajnost, dovoljne koncentracije, broja, umjetnika i normalnih ljudi na malom prostoru, a politika se bavila sebi potrebnim stvarima i nadmetanjima, tako da nam se nije petljala", kaže Pšeničnik Njirić.

Gledatelji ga najviše pamte posebno iz komedija i autorskih projekata koji kroz smjeh i šalu aktivno progovaraju o našoj društvenoj zbilji. Morali smo dotaknuti i taj izazov, koliko je teško biti u isto vrijeme duhovit, a ipak društveno aktivan i politički angažiran.

"Mislim kako je to pitanje osjećanja mjere. Dovoditi i sebe i ozbiljne stvari u pitanje, igrati se s njima, s tim se rodite, ili steknete kroz život, porodicu, školovanje, iskustvo... Posljedica pogleda na život. Meni lično su i smiješni i naporni silni pokušaji i trud koji se ulaže u otkrivanje tople vode, insistiranje na jednom koketiranju između politike i umjetnosti. Proglašavanje ostalog pristupa nevrijednim i zastarjelim. Ne tako davno, na jednom gostovanju ili festivalu, nije važno, nakon sjajnog prijema od publike te pohvale kolega u direktnom razgovoru, pristupila nam je grupa gledateljica. Šapatom su nam se obratile riječima hvale i između ostaloga rekle otprilike – Hvala što ste došli'! Ovo ostalo se više ne da gledati. Godinama već...' Očigledno su mislile na teatarska ostvarenja u trendu. Mora biti žrtava, krvi, neprijatelja, opet krvi, kukanja i tako u krug. Projekti koje gura jedan dio aktuelne politike, potom se za njih lakše dobije novac od stranih finansijera. Autori predstava tog trenda, iako već ofucani, i dalje važe za kvalitetne, angažirane i izgleda osobe koje jedine imaju ispravne odgovore na sve... Glumci, jadni rade, jer i to se plaća. Dok je rezultat obično u skladu s ocjenom: 'Ima Julija, lijepaaa, mlada! Super! Ima sve! Ima i Romeo! Da ga vidiš samo, lijep, mlad, jak, super! A ima i dobar balkon. Strašan balkon! Al' nema ljubav!'. No, to je tako. Svega ima u Božijoj bašti. Idemo dalje", zaključuje naš sagovornik.

Svako je vrijeme vrijeme za teatar, ako je dobar

Nije pristao na ponuđenu tezu da su ova vremena idealna za teatar, samo je dodao: "Svako je vrijeme vrijeme za teatar, ako je dobar. Ako ljudi u njemu vide sebe i svoje, ako vide dobro i zlo. Ljudi vole biti svjedoci, biti sudionici, osjetiti i prepoznati, primiti i vratiti emociju. Tako je već više od 2000 godina. I bit će, vjerujem, još koju".

Nema uloge za kojom žali što je nije igrao, niti one koju bi unaprijed odbio.

"Veoma sam realan. Nema uloge za kojom žalim ili koju sanjam. Vjerovatno mi nedostaje egoizma za takve želje. Ne vidim sebe kao solistu. Iako ima kolega glumaca koji su puno bolji kada su sami na pozornici. Obožavam kvalitetnu partnersku igru. A što igram nije mi važno! Uglavnom mogu sve, ili s obzirom na godine već, mogao sam sve! 'Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu", kaže onaj popularni citat u Držićevu Dundu Maroju', kazao je Velimir Pšeničnik Njirić.

Za pola sata trebalo je opet na scenu, kretala je još jedna izvedba Quijotanja, još jedan dijalog s publikom, utakmica koju Velimir Pšeničnik Njirić igra skoro svakog dana od daleke 1968. godine.