Upoznajte Benjamina Krnetića, Slovenca rodom iz BiH čije hitove ste morali čuti: "Isto smo slušali Cecu, Merlina i EKV"

Krnetić je dio postave predstave "Cyrano de Bergerac" Edmonda Rostanda u adaptaciji Martina Crimpa, a u režiji Tina Grabnara. Predstava je na rasporedu večeras u 19:30, a tim povodom Krnetić je govorio za Klix.ba.

Pored same predstave osvrnuo se na svoj "drugi posao" - pisanja tekstova za jednu od najvećih muzičkih zvijezda u regiji trenutno Senidu, ali i druge muzičare, kao i na svoje odrastanje u Sloveniji kao dijete Srbina i Bosanke te kako je sve to utjecalo na njega.

Prije svega govorio je o predstavi koju publika može pogledati u Narodnom pozorištu Sarajevo te kazao: "Cyrano je jedan klasičan tekst i puno puta se izvodio u nekoj klasičnijoj verziji, a u ovoj 'ruci' ide jedan koncertni oblik. Sve je nekako u izvođenju preko tih instrumenata i preko naših interpretacija tako da ispada kao polukoncert. Nije klasična predstava, mislim da je to najzanimljivije vezano za nju. I to se vidi prema tome kako mlađa publika prati predstavu".

"Ja inače glumim Christiana - to je jedan mladi vojnik koji dolazi u Pariz i zaljubljuje se u Roxanu, u koju je zaljubljen istovremeno i Cyrano, a Roxana je opsjednuta nekim lirskim formama i tako isto se zaljubljuje u Christiana, ali on je neki tip sa sela, pa nije vješt liricizmu i onda mu pritom pomaže Cyrano i onda se tu stvar zahuktava", pojašnjava Krnetić.

Ističe kako posebnu energiju predstavi donosi mlađa ekipa iz glumačke postave.

"Tu je naravno i reditelj Tin Grabnar koji je sa svojom vizijom i principom koncerta došao u priču, zato predstava ima neku mladalačku energiju i to je nekako mlađima zanimljivo, mogu da prate, a nije nekako forma koje su se svi već zasitili. Sve je živo, to je mlađima zanimljivo jer je dosta 'basic' priča, mogu da je prate", ispričao je.

Nama je ista stvar bila slušati Cecu, Merlina ili EKV

Ovaj 34-godišnjak je rođen u Sloveniji, a roditelji mu dolaze sa Sjeverozapada Bosne i Hercegovine. Svoje porijeklo ističe kao jednu od karika koje su ga oblikovale tokom odrastanja te nam je otkrio otkud da se uporedo bavi glumom i pisanjem tekstova, te kako je okruženje u kojem je odrastao to uzrokovalo.

"Ima jedan divan intervju Šabana Šaulića gdje on priča kako on stvara, ne samo piše, nego kako radi u studiju i on tu govori kako su njemu muzika i pjevanje igra. On traži načine da bi iznenadio sebe, da bi pronašao nešto posebno, našao neki način igre. Stalno govori o igri - ja se naprimjer poistovjećujem s time. Meni je pisanje tekstova sličan princip radu na sceni jer sve nekako doživljavam kroz prizmu igre. Kod nas u Sloveniji postoji samo jedna riječ i za glumu i za igru - tako da je sve igra. Veći metaforički značaj, a na BHS jezicima postoje dva termina. Kad ti pronalaziš principe igre u glumi, mislim da se to svodi i na pisanje", navodi Krnetić.

Ističe da dolazi iz jedne okoline i sredine u Ljubljani gdje živi puno djece radnika koji su dolazili iz svih republika bivše Jugoslavije te da je to na njega ostavilo značajan utisak.

"Tu smo odrastali i živjeli, puno različite muzike sam pratio. Vezan si za tu jednu sredinu i preko te sredine pratiš puno stvari. Nama je ista stvar bila slušati Cecu, slušati Merlina ili EKV, Haustor, TBF, Tram 11. Slušati folk, rep, new wave, sve dok je na našim jezicima - meni je to sve bilo isto. Ja sam kao dijete mislio da su sve pjesme koje čujem na radiju od Bijelog Dugmeta. To govorim u smislu percepcije tekstova", kaže Krnetić pojašnjavajući kako zapravo u svojim tekstovima naizgled spaja nespojivo.

"Što se Senide tiče, mi smo preko zajedničkih prijatelja i profesionalnih kolega stupili u kontakt. Taman kad smo počinjali, čini mi se da je taj trap postao nekako globalno impozantan. Mi smo tad imali neke polualternativne frakcije, bendove. Jedan moj dobar drug koji je radio sa mnom i još uvijek se družimo je bio najbolji prijatelj od Cazzafure koji je bio Senidin dečko i onda smo se viđali na rođendanima. Tad smo se dogovarali da bi isto pisali nešto za sastav Muff u kojem je bila i ona", priča nam Krnetić o svojim počecima.

Zanimalo me kako tradiciju urbanog izraza jezika smjestiti u nešto što je pitko

Također, naglašava da je sam proces pisanja nešto spontano: "Tu je mnogo faktora koji se svedu na sreću. Naprosto smo se poznavali, zajedno radili i onda se to 'otkotrljalo'. Nije da smo promišljeno planirali, ti ćeš tako, ja ću tako. Kad je prva pjesma buknula nikome nije bilo jasno šta se dešava".

"Slađana je bila prva pjesma napisana i prva snimljena i od toga je išlo dalje. Meni se tačno u tom momentu činilo da kad je riječ o regionalnoj muzici, jer pratim sve od alternativnih do neke popularne muzike, postojala neka rupa, praznina. Postoje priče poput one gdje su se Šaban Šaulić i članovi EKV-a vozili zajedno na koncert, to je postojalo paralelno u jednoj dihotomiji. Mene je zanimalo kako tu tradiciju jednog urbanog izraza jezika i poezije smjestiti u nešto što je pitko i dostupno. U drugu ruku mi je uvijek zanimljivo da možeš čuti nešto što nećeš odmah razumjeti, pa se vratiti tome, a na prvu loptu to možda ispada banalno", kaže Krnetić pojašnjavajući namjeru iza njegovih tekstova.

Uz to se osvrnuo i na to kako je počeo pisati te kako je na to utjecalo njegovo porijeklo.

"Ja otkako znam sa sebe pišem, stalno sam pisao neke dnevnike ili pjesmice. Najvjerovatnije je krenulo tako što je prvo moja mama kao mala pionirka u školi u Pećigradu voljela da recituje i ponekad je pisala kao dijete pa to prenijela na mene. Sticajem okolnosti je došlo do toga da nije mogla da razvija te svoje talente. Ja sam mnogo čitao kao dijete i mnogo domaćih filmova sam gledao s ocem. Stalno sam imao potrebu da pišem. Ili su neki zapisi ili pjesmice, kasnije sam počeo da se bavim repom", priča nam Krnetić.

Uz to nam je pojasnio, kako se odlučio za glumu kao svoj životni poziv.

"Kad je riječ o glumi, činilo mi se da ni za šta drugo nisam. Htio sam sve da radim i onda sam shvatio ako sam glumac, mogu da radim sve. Ne treba da se odlučim. Velika je privilegija da ja mogu da se bavim sobom i da se vraćam nekom dječačkom osjećaju igre. Kako je došlo do toga ne znam. Pritom kod nas je bilo posebno jer ja sam iz sredine gdje to nije dio svakodnevnice. Ja sam u pozorištu bio prvi put tek kad sam krenuo na akademiju", govori nam u nastavku.

To što potičeš iz nečega što je stavljeno pod upitnik te definiše u najvećoj mjeri

Ističe da ga je to što dolazi iz druge zemlje oblikovalo u najvećoj mogućoj mjeri: "Veliki identitetni problem mi takozvani čefuri, kako nas zovu, imamo. Jer ja kad dođem ovdje sam Slovenac, a tamo sam južnjak. U stalnom si nekom razdoru identiteta".

"Pritom moja mama je iz jednog ortodoksnog muslimanskog sela, a moj otac je Srbin. To je već tad, prije nego što je rat izbio bio problem. Nedavno smo pričali šta su mojoj mami govorili, ali na kraju je moj djed Hasan najviše volio mog oca i mene. Nekako ta ljubav na kraju dana vjerujem da pređe te prepreke, ali te to ipak definiše u najvećoj mogućoj mjeri - kako gledaš na svijet, odnose, ljubav i konflikt. Jer potičeš iz nečeg što je u prvu ruku postavljeno pod upitnik", ističe.

Na kraju razgovora se osvrnuo na to s kim bi želio raditi u budućnosti.

"Bio je jedan momenat kad su me stalno zvali da radim, ali sam brzo shvatio da ne želim da 'štancam' te tekstove i uzimam novac. To mi nije u interesu, hvala Bogu sam došao na tu tačku da mogu da biram zahvaljujući svom radu. Jako bih volio raditi s Josipom Lisac", priznaje.