U Iranu objavljena knjiga o opsadi Sarajeva na perzijskom jeziku, autorica Barbara Demick

Autorica knjige je Barbara Demick, koja sebe opisuje ovako:

"Godine 1993. bila sam reporterka za istočnu Evropu pri Philadelphia Inquireru sa sjedištem u Berlinu. Do tada sam radila na istraživačkim i ekonomskim temama. Moje zaduženje bilo je da pratim ekonomske promjene nakon Hladnog rata. O ratu u bivšoj Jugoslaviji jedan kolega mi je rekao da će 'biti gotov dok ti stigneš tamo'. To se nije desilo – i tokom cijelog mog boravka u istočnoj Evropi nisam napisala nijedan ekonomski izvještaj. Rat u Bosni obilježio je sve moje četiri godine na ovom području. Više sam vremena provela u Sarajevu nego u Berlinu".

Njene bilješke iz opsade Sarajeva donijele su joj prestižne nagrade – George Polk i Robert F. Kennedy za novinarstvo.

Kao i u svojoj ranijoj knjizi o Sjevernoj Koreji "Mi ništa ne žalimo", Demick rat u Bosni i troipogodišnju opsadu Sarajeva pripovijeda kroz živote običnih ljudi, koji se bore s glađu, siromaštvom, snajperima i granatiranjem.

Ulica Logavina prikazuje ovaj često pogrešno shvaćen rat živopisno i empatično, otkrivajući herojstvo, tugu, otpornost i izuzetnu vjeru njegovih stanovnika.

Posebna vrijednost knjige su pažljivo raspoređene i precizno dozirane informacije koje autorica daje čitaocu. One ne remete tok priče, već ga obogaćuju, nudeći dublje razumijevanje događaja i historijske pozadine, piše u analizi koju je za medije na perzijskom uradio Mohamad Hosein Abasi.

Knjigu je na perzijski preveo Reza Namazi, a objavila ju je izdavačka kuća Salis.

Abasi navodi da je njegov prijevod je tečan i prirodan, tako da čitalac ne osjeća da drži prevedeno djelo. Namazi ističe da je ideju za prijevod dobio tokom putovanja u Bosnu, a primjerak knjige pronašao je zahvaljujući velikodušnosti same Demick. Posebno zahvaljuje i svojoj supruzi, urednici knjige, čija je pomoć bila presudna za konačni oblik prijevoda.

Abasi navodi da je bilo teško izabrati samo nekoliko dijelova knjige jer su mu gotovo sve stranice bile zanimljive. Kao primjer spominje poglavlje o ženama Sarajeva koje su svojom brigom o izgledu prkosile opsadi:

"Od svih oblika otpora, strance je najviše fascinirala opsjednutost Sarajki kosom, šminkom i higijenom. Lala Memeti, frizerka iz Baščaršije, kada bi čula granate, prvo bi popravila minđuše i nanijela ruž prije nego bi otrčala u sklonište. Govorila je: ‘Ako granate padaju, ja trčim i šminkam se u isto vrijeme. Radim to od svoje sedamnaeste godine, postala sam ekspert!’“

Demick dalje piše kako su Sarajlije vjerovale da je "najbolja osveta dobro živjeti": svaka rođena beba, svaka fudbalska utakmica, svaki koncert bio je dokaz da grad nije pokleknuo.

Knjiga opisuje i ekonomiju tokom opsade – od crnog tržišta i trampe, do astronomskih cijena kafe i cigareta. Tu su i potresne scene o pokušajima da se dođe do pitke vode i gubicima među stanovnicima Logavine.