Film govori o četiri Bošnjaka, koji su preživjeli strijeljanje da bi nakon toga bili uhvaćeni i zadnji trag su njihove izjave koje su dali u kasarni u Zvorniku. Film je naslovljen po izjavi najmlađeg od njih, šesnaestogodišnjeg Almira Halilovića.
Hodžić pokušava tragom izjava saznati šta se zbilo s njima, da li su živi i ako su mrtvi gdje su zakopani.
Zajedno s porodicama žrtava dolazi do ljudi koji su uzimali izjave tadašnjih pripadnika srpske vojske, ali oni tvrde da ništa ne znaju o njihovim sudbinama, također nalazi i mještane Srbe koji su pokušali tad pomoći, i godinama nakon toga su u izolaciji od komšija.
Film je sniman 2006. godine, a ni danas niko ne zna šta je s ovom četvoricom, kao ni sa brojnim drugim Srebreničanima.
U razgovoru s novinarom Ahmedom Burićem neposredno prije projekcije autor je rekao da se od 11. jula i Srebrenice napravio "brend". Da je taj 11. juli jedini dan kada se sjetimo Srebrenice, njenih nastradalih, pa i preživjelih, posvetimo koji sat gledanju dženaze u Potočarima, a već sutra ih zaboravimo. Jednostvno rečeno zaboravili smo šta znači istinsko saosjećanje...
