Sarajevo film festival
0

Šta nakon zvjezdane prašine?

Sarajevo-x.com
Prošao je još jedan Sarajevo film festival. Da li vam nedostaje? Naravno. A, zašto? Pa vjerovatno zato što će se potencijalno glavni grad ponovo vratiti svojoj kolotečini u kojoj će ga razvlačiti na kantonalnom nivou, nazivati Teheranom, etnički čistiti, kititi provincijskom ikonografijom, i šta sve ne. Sarajevo ipak zaslužuje bolje od toga da bude žrtva kvazipolitičkog iživljavanja.

Piše: Asim Bešlija

Sarajevo film festival ove godine kao da je doživio do sada nedostignuti vrh interesa i posjećenosti, jer ako ste za vrijeme SFF-a bili u gradu, mogli ste vidjeti da je sve bilo popunjeno i nakrcano ljudima sa svih strana svijeta. I zaista, Sarajevo ovakve momente doživljava rijetko u godinama nakon rata. Dane kada je gotovo svaki ćošak u nekom pozitivnom ozračju i kada skoro svi ponosno dišu za tih desetak dana praznika filma, goste koji dolaze i zvučna imena svjetske kinematografije. Ma šta prigovarali organizatorima SFF-a, treba im čestitati na činjenici da glavni grad BiH od žrtve svakodnevne političke gluposti i amaterizma, postaje centar nečega i da oni koji dolaze sa strane imaju čemu da se dive. Bar nakratko. A, građani Sarajeva imaju osjećaj da su ravnopravni sa drugima i da se i njih uzima ozbiljno malo dalje od regiona. Ne treba zaboraviti ni činjenicu i da mnogi zbog zarade zadovoljno trljaju ruke jer hiljade gostiju zasigurno donose dobru zaradu.

Ali tih desetak dana prođe nekako brzo, kako kroz gledanje filmova tako i kroz brojne koncerte i partije koje su nas gotovo ostavljali besanima cijelo vrijeme trajanja festivala.

I onda dođe kraj, svjetla se pogase, nestane crvenog tepiha i sve se vrati svome toku. Opet u oči počinje upadati to da je neko dozvolio da se preko puta Narodnog pozorišta mogla otvoriti jedna pekara, ili da je u pozorišnoj kafani, odmah preko Miljacke, otvorena prodavnica 'second hand' garderobe.

Kada prođe zvjezdana prašina i trenuci ushićenja, ponovo, kao gljive, iskaču stvari koje našu metropolu srozavaju na nivo koji malo koji glavni grad sebi uopšte dozvoljava. Evo primjera glavne sarajevske promenade Ferhadije, gdje je bezvlašće prisutno već godinama i gdje vlasnici od drveta sklepanih štandova uz dozvolu samo za praznike, robu prodaju zapravo cijelo vrijeme a opštine Centar i Stari Grad navodno su toliko nemoćne da ih ne mogu skloniti s ulice. I tako se lopta prebacuje s jednog gola na drugi. Je li kriva policija, ili inspekcija, ili već neko treći. Sve je stid ove situacije, posebno gradonačelnicu, ali niko ništa poduzima. I sve do ovogodišnjeg festivala gdje je skoro jednim potezom situacija brzo rješena. Ali do kad? Možemo se kladiti da će prodavači kišobrana, gaća, čarapa te svjetlećih besmislica uskoro ponovo osvanuti na glavnoj sarajevskoj ulici, a vlasti će glumiti da zaista živimo u metropoli.

Može li se kad se hoće?

Sarajevske vlasti su pokazale da se može. Skupilo se na sastanku svih važnih imena iz raznih institucija i dogovorili da za vrijeme festival svako radi svoj posao. Što bolje može. Dakle, maksimalna sigurnost, maksimalna čistoća i bez štandova po Ferhadiji. Nevjerovatno. Tako i bi. Ali pita se onaj stanovnik Sarajeva što se isto ne radi kada festivala nema? Je li to potreban neki mega događaj pa da svako radi svoj posao, a plaćen je svakako iz budžeta u koji mi doprinosimo plaćanjem poreza?

I možda je to ono što Sarajevo zavija u tugu i smješta tamo gdje mu nije mjesto. Javni posao se radi onako kako je kome ćeif a ne onako kako je bolje za građane koji ga finansiraju. Zato nas valjda više ništa ne može i neće iznenaditi. Osim ako nas ne pogodi serija velikih događaja koje će naše dušebrižnike iz javnog sektora držati budne cijelo vrijeme. Evo, stiže nam Iggy Pop za nastavak 'normalnog stanja'. I tako ukrug.

Možda je dobro pitanje šta bi bilo da nema festivala ili šta bi bilo da nema izbora i kupovanja glasova kroz udvaranje putem javnih radova? Ovako, možda možemo biti sretni da možemo imati okus nekih drugih vremena bar desetak dana, da možemo osjetiti šta znači biti uvezan sa svijetom, hodati ulicama koje su uređene i lijepe, imati osjećaj da neko zaista brine o nama.

Inače za ljubitelje pozitivnog pristupa svemu lošem što nas okružuje možda treba postaviti sasvim jednostavna i logična pitanja, koja se stalno nameću ali malo ko želi da ih riješi. Siromaštvo, bijeda, loše ceste, vize, neodgovorni političari, kriminal, itd. Ipak, lakše je reći – hvala vam na festivalu. Treba nam jedan do kraja života.