Semezdin Mehmedinović dobitnik Nagrade Janko Polić Kamov za "Mali roman o tišini"
Žiri, u kojemu su bili Marina Šur Puhlovski, Boris Perić i Edo Popović, ustvrdio je kako je "Mali roman o tišini" trostruko intrigantan već samim naslovom te je vješto ispripovijedan i još vještije strukturiran romaneskni hibrid.
Kako su naveli u obrazloženju, roman u sebi na nenametljiv način objedinjuje svu silu izričajnih formi, od kratkih crtica, bilješki i proznih fragmenata, pa i onog što smo nekoć na tragu američkih poetika voljeli nazvati "cut-up", sve do rizomatičnog rastera naracijskih i narativnih niti, neophodnih da se to što zovemo romanom održi na okupu.
Po njihovim riječima, pripovijest o autorovu povratku iz američkog migracijskog melting-pota u domicilno Sarajevo, ta pripovjedačka podvojenost koja je i moment iz autorove životne stvarnosti, poznat i iz njegovih prijašnjih djela, može se čitati kao intimistički mozaik sjećanja i prisjećanja, spontanih asocijacija i snova koji su godinama sazrijevali u živopisnoj poetici egzila, a potom se prebaciti na sentimentalnu "autobiografiju" koja zna lučiti upotrebu prvog lica od nepotrebnih mahnitanja autorskog ega, i na kraju završiti u labirintu mini-eseja.
"Vrijeme 'Malog romana o tišini' jest tišina u čijem se 'bijelom šumu' razabiru glasovi koji se u neposrednoj stvarnosti više (ili još) ne mogu čuti, ma kojem od opisanih svjetova pripadali. Njihova konstruktivna utopija, ma kakav predznak nosili, moguća je jedino u sjećanju ili snu, kojima je, čime ponovno zadiremo u konstrukciju romana, zajednički nazivnik upravo fragmentarnost u kojoj se rastvara grč neizrecivosti", zaključili su.
Semezdin Mehmedinović (Kiseljak, 1960.) studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je s kolegama utemeljio i uređivao časopis Fantom slobode. Nakon kraja rata odlazi u SAD, a 2019. se vraća u Bosnu i Hercegovinu, gdje živi najveći dio godine. Premijerno je najčešće objavljivao u Hrvatskoj.
Piše poeziju i prozu, u kojima iz osobne perspektive donosi pjesničke, esejističke, memoarske, dnevničke diskurse. Objavio je knjige "Modrac" (1984.), "Emigrant" (1990.), "Sarajevo blues" (1993.), "Devet Aleksandrija" (2002.), "Transatlantic mail" (2009.), "Ruski kompjuter" (2011.), "Autoportret s torbom" (2012.), "Knjiga prozora" (2014.), "Me'med, crvena bandana i pahuljica" (2017.), "Ovo vrijeme sada" (2020.), "Mali roman o tišini" (2025.) i "Kuća za pisanje" (2026.).
Među pet finalista bili su još Mladen Blažević za "Aritmiju zemlje", Ana Brnardić za "Jezero", Drago Glamuzina za "Crvenog zeca" i Nikola Strašek za svoj debitantski roman, prvi dio buduće trilogije, "Heroin, kruh i rudnici sumpora".
Nagradu Janko Polić Kamov utemeljilo je Hrvatsko društvo pisaca 2014. godine, kako bi nagradilo književnike koji promiču inovativnost u stilsko-jezičnom i tematskom smislu, podsjeća Hina.
Prema riječima predsjednika Hrvatskog društva pisaca Edija Matića, postoje određeni filteri po kojima se dodjeljuju nagrade, a ovdje su postavljeni u skladu s anarhističkim duhom Kamova i njegovom stilu pisanja u kojemu je tražio apsolutnu slobodu.
"Srećom i danas imamo autore i autorice u kojima se može naći trag Kamova, koji imaju strasti koje znaju staviti na papir", istakao je.
Nagrada Kamov dodjeljuje se za djela, roman, zbirku kratkih priča, poeziju i dramu, čije prvo izdanje mora biti objavljeno na hrvatskome jeziku i izdano kod izdavača registriranog u Hrvatskoj. Natječaj se raspisuje početkom srpnja, a Nagrada uručuje na Kamovljev rođendan, 17. studenog.
Sastoji se od dvije tisuće eura i brončane statue "Ključ Kamov" akademskog umjetnika Davora Krelje. Dodjela se održava naizmjence u dva Kamovljeva grada – Zagrebu i Rijeci. Ovogodišnji laureat nije mogao doći na dodjelu, pa će mu se Nagrada uručiti naknadno.