Dramaturg predstave je Segor Hadžagić, scenografiju potpisuju Tanja i Stjepan Roš, kostimografiju Lejla Hodžić, a koreografiju Mark Boldin. Muziku uživo na sceni izvodi Audio InFunktion.
U predstavi igraju: Džana Pinjo, Elma Ahmetović, Ajla Cabrera, Alen Muratović, Sanin Milavić, Mirza Dervišić, Adnan Goro i Edhem Husić.
Predstava "Samo nek ne puca" ne govori o ratu. Raji je preko glave rata, čuje se posvuda… Umjesto toga "Samo nek ne puca" tematizira još bolniji fenomen bh društva: mir, koji se zbog istorijskog prokletstva ovdje zove poslijeratno doba. Sedamnaest godina nakon potpisivanja daytonskog sporazuma traje drama mira sa mučnim i loše uigranim igrokazima "pomirenja", "suživota", "nostalgije za "onim vremenima"", "demokratskim procesima", "integracijama", "implementacijama", "ustavnim promjenama", "mapama evropskog puta" i drugim oblicima političko-birokratske dramaturgije. Narod istrajno igra u ovim predstavama koju režira domaća vlast i međunarodna zajednica. No, daleko smo i od pomirenja i od suživota, demokratskih procesa i implementacija… Kao u Kafkinom romanu Zamak, što se junak više trudi doći do zamka, on izgleda dalji i nedostižniji.
Samo nek ne puca je tačna i bolno precizna metafora bh društva: Zamak odnosno naš mir, ekonomski napredak i socijalna pravda sve su nam dalji što se odmičemo od rata, pa naša, fatalizmu sklona, raja, samo skromno uzdiše: šuti, samo nek ne puca!
