Da, tako je to nekako: u određenim epohama, pojedine kinematografije naprosto zasluže više zanimanja javnosti, publike i medija nego neke druge, pa i nagrade na festivalima idu u tom pravcu. Zadnjih par godina je to, čini se, Rumunija čija kinematografija nudi uglavnom priče o "malim" ljudima ispričane minimalističkim sredstvima, bez velikih produkcijskih, scenografskih ili kostimografskih zahtjeva.
Dosta je razloga za to, a sve ih pobrojati značilo bi da ovaj tekst ide u pravcu eseja o tome zašto je Rumunija preuzela poslove filmskih usluga od pojedinih zemalja Istočne Evrope s puno većom tradicijom od nje, ali ovdje se nećemo time baviti.
Zasad nam valja zabilježiti da je Rumunija u filmskom svijetu, na neki način, ono što je početkom osamdesetih bila Gruzija, krajem te decenije Iran, početkom devedesetih kinematografije jugoistočne Azije, a krajem devedesetih i početkom ovog stoljeća - Bosna i Hercegovina. Tim više, nekako, se svi "kače" na to da Festival ove godine nema domaćeg filma u Takmičarskoj konkurenciji. U tim odnosima je, definitivno, teško naći balans, jer u trenutnoj borbi festivala za filmove ni autorima, producentima i distributerima, odnosno cijelim kinematografijama nije se lako snaći u toj džungli.
Mix Cannes – Berlin
Rumunima je, čini se, uspjelo. Njihov film "Priče iz zlatnog doba" otvorit će SFF (publika će vidjeti verziju od pet epizoda koja je prikazana i u Cannesu), uglavnom je djelo Christiana Mungiua, reditelja i scenariste koji je u Cannesu prije dvije godine osvojio Zlatnu palmu za film "4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana". Mungiu je reditelj dvije od šest epizoda u "Pričama iz zlatnog doba" i čini se da je to bio sasvim logičan put umjetničkog rasvjetljavanja i obračuna sa vremenom u kojem je totalitarni režim pokušavao kontrolirati sve segmente ljudskih života. U jednom smislu, Mungiu koji će gostovati na SFF-u postaje neka vrsta autorske centralne figure u ovom dijelu svijeta, jer se bavi oživljavanjem mirisa, boja i zvukova bliske prošlosti u regiji kojoj je pripadala i Jugoslavija, zemlja u kojoj smo nekada živjeli.
Moglo bi se reći da je program Open Air za koji uvijek vlada najveće interesovanje, neka vrsta kombinacije dvaju trenutno najvažnijih festivala na svijetu - Cannesa i Berlinalea, što je, naravno, dobro jer se na taj način može steći dosta dobar uvid u to šta se dešava na velikim svjetskim platnima. Tako je s filmovima "Izgubljeni zagrljaji" španskog velikana pedra Almodovara (premijerno prikazanog u Cannesu) u kojem (opet) igra Penelope Cruz i koji je kako sam reditelj kaže, njegova osobna deklaracija ljubavi za film. Radi se, naime, o tragičnoj ljubavi između glumice (Cruz, naravno) i 80-godišnjeg reditelja koji je oslijepio (igra ga Luis Homar) i želi snimiti svoj posljednji film.
Još dva film koji stižu s ovogodišnjeg Berlinalea su "Mamut", švedskog reditelja Lukasa Moodysona, koji govori o bračnom paru koji u životu zapostavlja sve osim karijera, a tu je i "Gigante" Urugvajca Adriena Binieza, koji je osvojio kritiku, ali i veliki broj berlinskih nagrada, među ostalim Veliku nagradu žirija, nagradu za najbolji prvi film, kao i nagradu Alfred Bauer koja se dodjeljuje inovativnom filmu. Film "Storm" (Nevrijeme) njemačkog reditelja Hansa Christiana Schmida bavi se bivšom Jugoslavijom, odnosno zakulisjem oko Haaškog tribunala, tako da bi zanimanje za njega - budući da je sniman na sarajevskim lokacijama i da u njemu igraju glumci iz Zagreba i BiH - moglo biti iznad prosjeka. Njegov najbolji dio bavi se sudnicom, odnosno nagodbama koje se dešavaju iza kulisa Međunarodnog suda za ratne zločine, ali i ostalih, kako međunarodnih, tako i domaćih institucija.
Velika glumačka zvijezda Liam Neeson igra u filmu "Pet minuta raja", koji potpisuje Nijemac Oliver Hirschbiegel, a bavi se političkom poviješću Sjeverne Irske. Film je premijerno prikazan na Sundanceu, gdje je i nagrađen. Film još jedne gošće SFF-a, Andree Arnold, koja će učestvovati kao član žirija u selekciji kratkog filma "Akvarij" (Fishtank) u Cannesu je nagrađen specijalnom nagradom žirija, a u Sarajevo stiže i s nedavnom nagradom na Motovun Film Festivalu, gdje je i malenkost potpisnika učestvovala u žiriju.
Radi se o odličnoj drami o ljudima s margine britanskog društva, svojevrsnom white-trashu koji svoje vrijeme provode u beskrajnim svađama, ispijanju piva i beznađu u kojem život, naprosto, nikada ne može biti bolji. Glumica Katie Jarvis, koja je prvi put igrala na filmu, skoro perfektno se snašla u ulozi Mie, petnaestogodišnjakinje čiji se život potpuno promijeni kad njezina majka u kuću dovede novog dečka. Za kraj Open Aira, tu su još izraelski film "Pitanje veličine" i film koji će zatvoriti Festival, "Hrvač" Darrena Aronofskog, u kojem nastupa i Mickey Rourke, najpoznatija zvijezda koja će ove godine posjetiti Sarajevo. Dramu o veteranu Randyju "The Ram" Robinsonu Aronofski je "složio" tako da je postala jedan od najuspješnijih filmova u zadnje dvije godine, a nominacije za Oscare I Zlatne globuse samo podupiru ogroman interes za film. Da, Rourke je, ona vrsta zvijezde za koju vam bude nekako drago da se nakon posrnuća vrati na veliku scenu.
Kako nagraditi?
Što se tiče Takmičarskog dijela programa, žiri kojim će predsjedavati Mirjana Karanović imat će pomalo težak zadatak da, u nekom smislu, razjasni dosad prilično nejasan kontinuitet i načine nagrađivanja. Tu su, podsjetimo, Srce Sarajeva za najbolji film, zatim Specijalna nagrada žirija, te Srca Sarajeva za najbolju glumicu i najboljeg glumca. Filmovi poput "Crnaca" Zvonimira Jurića i Gorana Devića, zatim "Kenjca" Antonia Nuića, "Slovenke" Damjana Kozolea, Antichrista Larsa Von Triera, potom dokumentarci "Sevdah", "Sanjari", "Šut’ ženo", "Sanjari", te "Sretna zemlja", mogli bi biti "tipovi", ali i pregršt drugih naslova između 232 filma na SFF-u čekaju na vas. Nemojte ih propustiti jer se velika stvar kao što je SFF događa samo jednom u godini. U čijem ostatku je vrlo malo lijepih i dobrih stvari.
No, na kraju se valja vratiti na početak, odnosno, Rumunima i njihovom receptu. Ova filmska epoha estetski u jednoj mjeri zavisi od načina na koji se tamo rade filmovi. Način slikanja i prikazivanja likova često je dokumentaristički, tu kamera često posmatra likove iz jedne, uvjetno rečeno, neutralne perspektive u kojoj se dosta kadrova slika iz ruke, ponekad i s manjkom svjetla kako bi se dočarala drama i atmosfera. To jeste veritativan pristup, ali je i mač s dvije oštrice, jer ta vrsta "neutralnosti" ostavlja dilemu odnosa autora prema likovima koji se prikazuju. Filmovi se, barem prema ovom mišljenju, uglavnom prave o likovima koji se vole. Ili ne vole. No, o tome kad pogledamo filmove o "zlatnom dobu", kako diktature često vole nazivati vremena svoje vladavine. To u dobroj mjeri podsjeća na onu priču o "zlatnim kašikama", zar ne?
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
