Kada se govori o istočnoevropskom filmu, ime Emira Kusturice, jedinog režisera u historiji koji se može pohvaliti s dvije Zlatne palme, prvo pada na pamet. Simbolizira li Kusturica još balkansku kinematografiju?
"Kusturicin stil je ključan. On improvizira, ekspresivno koristi glazbu, uvijek ima Cigane, daje slobodu glumcima i takvi filmovi su važni za velike festivale, jer prezentiraju nešto drukčije u odnosu na pravolinijske, narativne slikopise. Sada pak imamo filmove koji su vrlo blizu stvarnosti i novi prevladavajući stil je dokumentarni realizam, koji je različit od Kusturicinih fantazija."
Je li politika u djelima istočnoevropske kinematografije i danas prisutna?
"Filmovi poput "Grbavice" i "Gospođice", koji su osvojili nagrade u Berlinu odnosno Locarnu, vrlo su blizu bavljenju političkom situacijom u Bosni i Hercegovini. Također, odličan film je i "Svjedoci" Vinka Brešana, koji je vrlo politički nabijen."
U Berlinu se redovito prikazuju filmovi iz BiH, te Brešanovi i Sviličićevi radovi, koji su svoj produkcijski put započeli baš u Sarajevu. Koliko je Sarajevo film festival važan za autore s ovih područja?
"Budući da živim u Njemačkoj, upućen sam u to da je njemačka vlada iznimno zainteresirana koprodukcijski pomagati filmaše s Balkana. Zato i nije toliko iznenađenje da je "Grbavica" pobijedila u Berlinu. Postoji i nekoliko filmskih fondova, posebice onaj u Leipzigu, koji preko Sarajevo film festivala i njihovog Cinelink koprodukcijskog programa traže projekte koje bi sufinancirali."
Ima li smisla isključivo državno financiranje filmova ako se pretendira na međunarodnu afirmaciju malih kinematografija?
"Ono što mi se zaista ne sviđa su staromodni filmovi i staromodni redatelji, koji se drže svoje stare slave. Nedavno sam razgovarao s jednim poznatim bugarskim redateljem, čiji je film prikazan u Karlovim Varyma, koji uopće nije naučio razmišljati na novi način. I u Hrvatskoj je bilo odličnih redatelja, poput Krste Papića, koji su u međuvremenu izblijedili. Takvi redatelji se nisu prilagodili novim tehnikama snimanja, tražili su novac samo od vlade i nisu imali volje za bilo kakvim riskiranjem. U istu kategoriju svrstavam još Antuna Vrdoljaka i Veljka Bulajića, a svaka kuna potrošena na njih zapravo je uzalud bačeni novac."
Postoji li neki recept za uspjeh na međunarodnoj filmskoj sceni?
"Dakle, trenutni recept za uspjeh, ukoliko dolazite iz neke postkomunističke zemlje, sastoji se od društvene angažiranosti, spremnosti na međudržavne koprodukcije, korištenja digitalnog videa, te, naravno, filmske kvalitete, temeljene na tranzicijskom senzibilitetu."
