Riad Ljutović, v.d. direktora Drame NPS: Dočekao nas je finansijski kolaps, ali pozorište ne smije da stane

Njegov umjetnički put sastoji se od mnogo toga - baleta, glume, režije, kiparstva... Zanimalo nas je kako su sva ta različita iskustva oblikovala način na koji danas započinje s radom na predstavama.

"Moj životni put je neraskidivo vezan uz umjetnost - ona je dio mog bića i više je ne mogu posmatrati odvojeno. Sve je zapravo počelo kroz Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, gdje sam završio odsjeke za kiparstvo i tekstilni dizajn. Gluma je moje primarno zanimanje, a nju danas donosim na scenu prenoseći i svoje životno iskustvo koje je bilo izuzetno intenzivno, stvarajući uloge s mojim ličnim pečatom. U režiji koristim sva ta akumulirana znanja, pri čemu duboko vjerujem svojoj intuiciji koja mi nepogrešivo pomaže u stvaranju i oblikovanju autentičnih karaktera na sceni", kazao je.

Dalje je naveo da na probe uglavnom dolazi s već kompletiranom vizijom, i vizuelno i konceptualno, stvarajući u glavi već završen projekat.

"Svjetlo, kostim i scenu često radim sam, ne zbog ega, već zato što tako proces ide puno brže. Ne gubim energiju na dugotrajna objašnjavanja, već odmah vizueliziram ono što želim. Zato mi glumci na kraju procesa često kažu: 'Tek sad vidimo tvoju kompletnu viziju', jer se svi ti elementi na sceni spoje tačno onako kako sam ih zamislio", rekao je.

"Umjetnost je itekako moćno oružje u borbi za opstanak jednog naroda"

Dok je trajala opsada Sarajeva, bio je na početku karijere. Kao mladi glumac je igrao predstave, studirao na Akademiji scenskih umjetnosti i istovremeno živio u hororu opsade. Kada se sada osvrnete na taj period, otkrio je šta misli da je tadašnja generacija umjetnika naučila o ulozi teatra što današnja generacija možda više ne razumije.

"Početkom rata, 1992. godine, punim 19 godina i to na vrhuncu moje tadašnje voditeljske karijere na SA3. Kako nisam želio ostati bez obrazovanja, upisujem se na Akademiju scenskih umjetnosti i postajem dio prve ratne generacije ASU, dok me istovremeno zatekla i vojna obaveza. Studirao sam i bio u Armiji BiH. Iskreno vjerujem da bez umjetnosti ne bih ni preživio taj težak period. Kultne predstave poput 'Zida' ili 'Pješice' nastale su upravo u tom periodu i starije generacije ih i danas pamte", ispričao je.

Dodao je da je taj period pokazao koliko je važan duh opstanka, ali i kulturni otpor.

"U tom vremenu opšteg ništavila, teatar je publici bio jedina svijetla tačka. Ljudi su uprkos granatama dolazili u pozorište da bi na trenutak živjeli neki drugi život. Mene je to naučilo preživljavanju - i fizičkom i mentalnom. Zato, kada danas čujem da neko ne može raditi jer 'nemamo sredstava' ili 'nema uslova na sceni', sjetim se da je scena sve i da se pod svijećama može napraviti vrhunsko djelo koje se pamti decenijama. Ne smijemo dozvoliti da naš duh zavisi isključivo od finansija. Mi smo bunt i otpor, a umjetnost je itekako moćno oružje u borbi za opstanak jednog naroda", poručio je.

Danas je na poziciji v.d. umjetničkog direktora Drame, funkciji koja podrazumijeva i umjetničku viziju i vrlo konkretne odgovornosti prema ansamblu, repertoaru i finansijskim okvirima. Na pitanje kako pomiriti ono što umjetnik želi napraviti s onim što institucija realno može proizvesti, sasvim je iskreno govorio o problemima s kojima se susreću.

"Preuzeo sam poziciju v.d. direktora Drame u jednom teškom vakuumu, nakon dugog perioda čekanja i neizvjesnosti. Dočekao nas je finansijski kolaps s velikim dugovanjima prema mnogim saradnicima i od toga se još uvijek nismo u potpunosti oporavili. Međutim, pozorište ne smije i ne može da stane. Moj odgovor na tu krizu bio je strateško vraćanje na repertoar provjerenih naslova - predstava 'Hamlet u selu Mrduša Donja' i 'Ožalošćena porodica', a uspjeli smo riješiti i autorska prava za kultnu 'Mišolovku'. Ove tri predstave su magnet za publiku, one garantuju visoku gledanost i same će sebe isplatiti, a od te dobiti ćemo postepeno vraćati i naslijeđene dugove", kazao je.

"Uvijek sam bio čvrstog uvjerenja da pozorište treba i mora da radi za publiku"

Njegov prioritet je bio da maksimalno uposli njih vlastiti ansambl, kako bi glumci Narodnog pozorišta Sarajevo ponovo ponijeli repertoar svoje matične kuće.

"Na taj se kreativan način snalazimo dok se novi budžet ne usvoji i ne olakša nam ovaj period - upravo zato pokrećemo i projekat Glumci bez scene, koji uskoro kreće na veliku radost publike, ali i samih glumaca koji jedva čekaju da se predstavu u jednom potpuno drugačijem svjetlu, čineći sve da publika dobije vrhunski teatar", objasnio je.

Razgovarali smo i o tome kada je prihvatio ovu funkciju, je li imalojasnu sliku šta želi promijeniti ili se njegov plan formirao tek nakon što je iznutra bolje upoznao način na koji institucija funkcioniše.

"S obzirom na to da sam već dugi niz godina u pozorištu kao glumac, vrlo dobro sam poznavao unutrašnje probleme samog ansambla i tačno sam znao šta mogu očekivati na tom polju. Međutim, tek kada preuzmete ovu funkciju, stvari sagledate operativno, tehnički i produkcijski te tačno locirate gdje nastaju stvarni problemi. Shvatio sam da je najveća kočnica bila komunikacija koja nije išla direktno, već preko trećih lica. Zato sam odmah organizovao kraći put komunikacije, ali prije svega, morala je ponovo da se uspostavi jasna hijerarhija pozorišta da bi sve lakše funkcionisalo. Kada se zna ko šta radi i kada informacije idu direktno, puno se brže dolazi do rješenja. Vizija je ostala ista, ali su operativni planovi morali proći kroz ovu vrstu reorganizacije sistema", rekao je.

Zanimalo nas je i je li se susreo s dilemama prilikom odabira predstava za repertoar te šta danas ima veću težinu: rediteljska ideja, značaj teksta za današnje vrijeme, potencijal za publiku ili finansijska održivost produkcije i može li se uopće napraviti kompromis između tih kriterija.

"Uvijek sam bio čvrstog uvjerenja da pozorište treba i mora da radi za publiku. Pozorište, baš kao ni film, nije samo sebi svrha - ono je direktna komunikacija s ljudima. Publika ne treba samo da bude zabavljena, već mora duboko razumjeti sadržaj koji joj se nudi, kako bi taj komad ostavio trag i podsvjesno potaknuo na razmišljanje o važnim temama. U današnje vrijeme politike siromaštva i stalnog bombardovanja vijestima kako je 'kraj svijeta', smatram da teatar treba biti plamen nade. On mora pokazati da nije sve tako crno u ovom mračnom svijetu i ponuditi pozitivniju perspektivu života. Nazovite to i komercijalnim, ali upravo to nam kao ljudskim bićima daje snagu i motiv da preživimo, idemo dalje i borimo se za opstanak. Zato je moj repertoar pomirio i visoku umjetnost, ali i potrebu običnog čovjeka da se kroz komediju nasmije svom vlastitom životu koji danas nije nimalo jednostavan", naveo je.

"Naučio sam da svakom liku moram pristupiti iz njegove lične perspektive"

Nedavno je naveo da su umjetnici dužni prezentovati kulturu čak i onda kada nema novca i najavili predstavu "Dobrodošli djeco u pozorište" i projekt Glumci bez scene. S tim u vezi, pitali smo ga kako motiviše kolege da ne izgube strast prema svojoj profesiji u ovim teškim vremenima za bosanskohercegovačku kulturu.

"Ne želim biti rob finansija niti dozvoliti da me one ograničavaju kao umjetnika. Upravo se dramska umjetnost, kao uostalom i balet i opera, može igrati bilo gdje - jer cijeli svijet je pozornica i ona to zaista treba da bude. Iz tog prkosa pokrenuo sam dva važna projekta. Prvi je Glumci bez scene gdje ćemo u Bijelom salonu, pozorišnoj kafani i hodnicima igrati predstave i performanse naših glumaca koji itekako imaju šta da ponude. Već imamo nekoliko gotovih ideja i krećemo u realizaciju, a sjajno je što već sada imamo upite publike koja nestrpljivo pita kada počinjemo. Drugi, meni izuzetno važan projekat, jeste edukativna predstava 'Dobrodošli djeco u pozorište'. S ovim projektom ćemo odlaziti u škole i opštine te igrati kratke forme prilagođene najmlađima - od čitanja basni, preko baleta i opere. Cilj nam je da djecu učimo šta je to pozorište, koje sve oblasti u teatru imamo, ali i bontonu, odnosno kako se publika treba ponašati u pozorištu", ispričao je.

Odlučio je dio programa NPS posvetiti djeci. Šta je, prema vašem mišljenju, važno da najmlađa publika od prvog susreta s pozorištem osjeti da je ono prostor koji pripada i njima?

"To nije nešto što ja sada izmišljam - takvi projekti i programi već dugo postoje u svim velikim nacionalnim kućama širom svijeta. Potreba da se publika od malih nogu uči šta je to pozorište i koje sve umjetničke discipline u njemu žive je bazična stvar. Pozorišna publika se ne stvara sama od sebe; ona se odgaja, njeguje i uči od malih nogu. Želim da djeca od prvog susreta osjete da to nije neka uštogljena, strana institucija, već prostor čarolije koji im otvara vrata. Ako ih u toj najranijoj dobi naučimo da vole i poštuju teatar, mi smo osigurali kulturnu budućnost ovog grada i države", objasnio je.

Biografija Riada Ljutovića je izuzetno raznovrsna - od kultnih predstava poput "Hamleta", "Sna ljetne noći", "Legende o Ali-paši" do "Mišolovke", "Sarajevskog trgovca" i drugih. Govorio je o tome smatra li da svrha glumca kao umjetnika treba biti upravo u toj raznolikosti, a ne pribjegavanje onim žanrovima u kojima se osjećaju komforno.

"Ja bih tu svakako spomenuo ulogu Leona u 'Glembajevima' pa predstavu 'Zid' i ulogu Huana, ali i brojne predstave - sve te uloge su me obilježile i kroz svaku sam pokušao da budem poseban i prepoznatljiv. Igrajući potpuno različite karaktere, od gospodina do seljaka, od zločinca do dobrog čovjeka, naučio sam da svakom liku moram pristupiti iz njegove lične perspektive. Pokušavam da shvatim zašto su takvi, ali ne da ih osuđujem ili optužujem, već da im dam šansu da kroz mene ispričaju svoju stranu priče", kazao je.

"Najveća nagrada mi je kada me publika ne prepozna na prvu"

Dalje je rekao da postoje i drugi umjetnici koji zapravo uživaju u tome da ih se prepoznaje pa se ne mijenjaju i igraju jednu ulogu cijelu svoju karijeru.

"To je stvar izbora, a naravno, i mogućnosti pojedinih glumaca. Ja sam definitivno izabrao teži put, ali meni daleko zanimljiviji i sa većom svrhom. Zato mi je najveća nagrada kada me publika na sceni ne prepozna na prvu ili kada nakon predstave kažu: 'Riad igra u predstavi, ali ga nismo prepoznali'. Meni je to oduvijek bio najveći kompliment", poručio je.

Režirao je mjuzikle "Annie" i "Flashdance", a trenutno je i dio mjuzikla "Sarajevo moje drago" Zlatana Fazlića Fazle, u režiji Dine Mustafića. S tim u vezi, razgovarali smo o tome koliko ga ova forma ispunjava kao umjetnika i koliko je, uprkos vremenu koje prolazi, i dalje inspirativna.

"Moj prvi susret s ovom formom na velikoj sceni bio je kroz ulogu u predstavi 'Jedan čovjek i jedna žena' posvećenoj Indexima, što je zapravo bio prvi poslijeratni mjuzikl u Narodnom pozorištu Sarajevo. Kasnije je moj prvi režiserski mjuzikl bio 'Annie', koji je doživio nevjerovatan uspjeh, a prije toga sam radio predstave 'Pomračenje' i 'Moje drugo ja', koje su bile potpuno različite od svega što je tada postojalo na sarajevskoj sceni. Kada je riječ o projektu 'Sarajevo moje drago', to je najnoviji mjuzikl posvećen našem gradu u kojem isključivo glumim, ali sam naravno i kroz taj angažman ostao duboko vezan za ovu formu", naveo je.

Pojasnio je da je mjuzikl tehnički najteža teatarska forma iz razloga što morate tri ravnopravne discipline - ples, glumu i pjevanje - spojiti u jedno.

"Morate savršeno poznavati ritam, jer je mjuzikl brza forma bez dubokih psiholoških pauza; on je skoro pa matematička forma. Moje obrazovanje kroz likovnu umjetnost, balet, glumu i režiju idealno se spaja u meni kao autoru pa vrlo lagano kombinujem sve te elemente kada radim. Mjuzikli koje sam režirao, poput 'Flashdance', 'Londonske priče' i 'Annie', zaista su bili velike uspješnice", ispričao je.

Kao osobu koja je definitivno najzaslužnija za modernu obnovu i popularizaciju mjuzikla u Bosni i Hercegovini izdvojio je Almu Ferović Fazlić.

"S njom ostvarujem divnu profesionalnu saradnju i upravo smo zajedno iznijeli ove sjajne i uspješne projekte. Treba naglasiti da mjuzikl najbolje prolazi upravo u kriznim periodima. To je vrsta pozorišne umjetnosti koja donosi onu magiju i svjetlo o kojima sam ranije govorio. Ta čarolija se danas, nakon teških faza, ponovo vraća u teatre širom svijeta pa tako i kod nas u Bosni i Hercegovini", kazao je Riad Ljutović na kraju razgovora za Klix.ba.