Reditelj Aleksandar Nikolić: Izlazim s dosadnih predstava, tokom zanimljivih ne pogledam u telefon

"Cavalleria rusticana" je opera u jednom činu Pietra Mascagnija. Riječ je o adaptaciji istoimene kratke priče iz 1880. godine i kasnije drame Giovannija Verge.

Ova opera donosi priču o Turiddu, koji se vraća iz vojske i saznaje da se njegova zaručnica Lola udala za kočijaša Alfija dok je bio odsutan. Iz osvete, on zavodi Santuzzu, mladu ženu u selu. Na početku opere, Lola, savladana ljubomorom prema Santuzzi, započinje preljubničku aferu s Turidduom.

"Gianni Schicchi" je komična opera u jednom činu Giacoma Puccinija. Premijerno je izvedena 1918. godine. Priča se odvija u Firenci 1299. godine. Dok Buoso Donati leži mrtav u svom krevetu, njegova rodbina se okuplja kako bi oplakivala njegovu smrt, ali ih zapravo više zanima sadržaj njegovog testamenta.

Koliko je bilo izazovno režirati ova dva remek-djela teatra

Opere "Cavalleria rusticana" i "Gianni Schicchi" polaze od slične situacije "ljubavi izvan društvenih normi", ali završavaju kao tragedija i komedija. Koliko je bilo izazovno oba ova djela u isto vrijeme prenijeti na scenu? ​

"​Raditi ova dva remek-djela teatra istovremeno je veliki kreativni i mentalni izazov za reditelja, ali i dirigenta, ansambl Opere, soliste, hor, a i za sve one desetine nevidljivih ruku s one strane zavjese. Mnoge renomirane evropske kuće se ne usuđuju da postave odjednom ovu kombinaciju koje su krune operskih jednočinki, opere nad operama. Ipak, sarajevska opera se usudila na ovaj podvig i uposlila cijeli ansambl", rekao je Aleksandar Nikolić.

Dalje je naveo da su probe bile intenzivne, iscrpljujuće, ali i pune života, smijeha, ljubavi i nerijetko suza.

"Osjećali smo da svi zajedno radimo nešto što nije naš svakodnevni zadatak. Nismo se plašili ni smijeha ni suza. Vjerujem da se i naša operska publika neće plašiti ni smijeha ni suza. Počinjemo večer 'Cavallerijom', koja je sicilijanska tragedija, tragedija krvi, znoja, tijela i strasti, tragedija porodična i ljubavna. Tragedija vrelih južnjačkih glava koje donose fatalne odluke. Završavamo večer komedijom i smijehom sa sjevera. Odvija se u Firenci kojom vladaju posljednji Habzburzi, elegantnom Firencom, frivolnom, lažno elitističkom, lažno otmenom, a istovremeno niskom i tako ljudskom - nikako apsurdnom: logika pohlepe, niskosti dovodi do niza komedija zabune. Sve u svemu, roller coaster emocija. Od suza do smijeha", kazao je.

Iako se njihova radnja razlikuje, obje opere u suštini nose istu važnu pouku

U "Cavalleriji rusticani" dominira logika časti, osvete i zatvorenog društva. Zanimalo nas je kako je pristupio režiranju tog osjećaja neizbježne tragedije.

​"Volim tragediju i sam inkliniram tragetskom pogledu na život, iako istovremeno ne smatram da je on najbolji izbor. Na početku rada na svakoj operi moram duboko da se identifikujem sa svim likovima. Vremenom je to postao mali ritual, ali i igra. Volim da u krugu svojih najbližih saradnika odigram cijelu predstavu prije nego što počnem da je postavljam. Potrebna mi je posebna prisnost i koncentracija da bih iz muzike i teksta zajedno mogao da izvučem najbolje. 'Cavalleria' bi se mogla nazvati i operom o sedam smrtnih grijehova. Neumjerenost i požuda otjelotvorena u mladom tenoru Turiddu, gnjev i zavist u protagonistkinji Santuzzi, gordost oličena u fatalnoj Loli, mentalna lijenost i duhovna škrtost male sredine u kojoj se odvija... Opera nadrasta događajno uzbudljivu priču, ona ulazi na polje religioznog, filozofskog. Iako na prvi pogled jednostavna, ona je misterijska parabola o čovjeku i sagrešenju, iskupljenju, izdaji, genezi zla, smrti i vaskrsnuću", ispričao je.

"Gianni Schicchi" donosi komični pogled na sličnu situaciju, ali kroz snalažljivost i manipulaciju. Na pitanje kako je balansirao humor i kritiku pohlepe, odgovorio je:

"​Čini mi se da kritika pohlepe nije toliko zanimljiva zato što nam je općepoznata i ne vjerujem da bi gledaocima bila novina. Međutim, nonšalantnost sa kojom građani vrše krivična djela zarad osrednje materijalne koristi me je uvijek fascinirala. Schicchi se klacka između Krležinih 'Glembajevih' i Nušićeve 'Ožalošćene porodice' Ipak, čini mi se da je ovo italijanski 'srednji put' između ta dva i možda najbliži nama danas i ovdje. Moliere je preporučivao da se sa zločincima i delikventima ne obračunavamo kroz tragediju dajući im dodatnu crnu moćnu auru, već kroz komediju. Stavimo ih na svoje mjesto i odgovor na njihov prestup i sistem vrijednosti će biti poruga. Važna tema kojom se djelo bavi je i nepotizam - dokle smo spremni da idemo u kršenju zakona zarad korist svoje djece, a na štetu cijelog polisa, zajednice. Likove ove opere je Dante smjestio u svoj Pakao koji je nabijen dramom. Puccini ih izruguje, čak se lično obraćajući Danteu na kraju: 'Možda vrijedi upropastiti grad, državu, civilizaciju zarad koristi i/ili sreće sopstvenog djeteta?'".

Povlači se paralela između italijanskog 19. vijeka i savremenog balkanskog prostora. Razgovarali smo o tome šta mu je bilo važno da publika danas prepozna u njoj.

"​Čini mi se da postoji mentalitetska sličnost od Pirinejskog poluostrva, Italije, Mediterana, Balkana do Grčke i istoka Turske. Posao i život su me vodili tim putem i zanimljiva je mentalitetska sličnost bez obzira na lokalne varijacije. Sličan je odnos prema porodici, supružnicima, djeci, religiji, domu, zajednici. Slične su vrline, ali su slične i mane. Ove dvije priče, jedna sa juga, druga sa sjevera tog pojasa, govore o jednoj duhovnoj horizontali koju su oblikovale planine, sunce, snjegovi, more, zanimljiva dinamična istorija. Situacije su slične, problemi su slični jer je mentalitet sličan, ali duhovna vertikala koju ova dva djela nude vode u dvije oprečne krajnosti. Jedna je fatalizam i destrukcija zarad očuvanja reda, druga je potpuni haos, kriminal i duhovitost zarad očuvanja postojanja i mentalnog zdravlja. Možda bismo mogli nekada da se nađemo na pola puta?", naveo je.

Odavno je vezan za glavni grad Bosne i Hercegovine, što mu predstavlja posebnu čast

Ovo nije prvi put da on radi u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Ovdje je realizovao brojne projekte, među kojima je i jazz opera "Blue Monday". Za njega je Sarajevo odavno postalo "domaći teren". Pitali smo ga kako vidite specifičnost sarajevske pozorišne publike danas u odnosu na ranije generacije i da li publika i dalje ima "glad" za angažovanim teatrom.

"​Ne znajući, dočekao sam mali jubilej. Na jučerašnji dan je proteklo 10 godina od mog debija na velikoj sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Zaključno sa ovom predstavom, to će biti i sedam premijera. Radujem se da dođem u grad u kojem poznajem ansambl i u kojem sam tokom 10 godina stekao puno prisnih prijatelja.​ Svoj teatar nikada nisam zvao 'angažovanim' (iako to smatram neophodnom komponentom svakog pravog teatra). Mene interesuje terapeutski teatar, teatar na koji je publika responzivna. Sarajevsku publiku doživljavam kao idealnu kombinaciju gladi za humorom i gladi za pasijom. Duhoviti, oštrog duha, ali emotivni i prisni, To je idealna publika za koju želim da stvaram", poručio je.

Kako bi opisao sarajevsku pozorišnu scenu u poređenju s pozorišnom scenom u Srbiji?

"​Treba malo vremena da na miru razmislim o tome prije nego što dam odgovor. S druge strane, radim sa istim ansamblom sa kojim sam radio i prije 10 godina te bih rekao da se mi sami nismo neočekivani promijenili. Ako govorimo o operskoj sceni, Sarajevo drži zlatni standard o fenomenalnim glumcima među operskim pjevačima, a u prethodnih nekoliko godina su počele da im se pridružuju mlađe generacije podjednako fantastičnih pjevača koji dobro glume i koji mogu da ponude puno svjetskoj sceni", odgovorio je.

U vremenu brzog sadržaja i kratke pažnje publike, drugačijeg shvatanja i razumijevanja svijeta, govorili smo o tome šta opera danas mora ponuditi da bi ostavila podjednako jak dojam na sve. Zanimalo nas je i je li taj posao danas izazovniji i kakva su njegova iskustva u tome, kao i iskustva njegovih kolega.

"​Mislim da se događa upravo suprotno. Kvalitetan sadržaj drži pažnju publike čak i kada predstava traje satima. Mislim da je ovo savršeno vrijeme u kojem lažni 'elitni sadržaji padaju', već dijete uzvikuje: 'Car je go!'. Počeo sam i sam da izlazim sa dosadnih predstava, dok tokom zanimljivih nikada ne pogledam u telefon. Često mjerim uspjeh svoje operske predstave od tri sata po tome da li publika gleda u telefon tokom predstave. Ako pogleda, predstava nije dovoljno moćna i to je to", obrazložio je.

O ljubavi prema operi i tome kako je ona itekako živa i danas

Govoreći o tome šta ga je prvobitno privuklo operi kao formi i da li se njegov odnos prema njoj mijenjao kroz godine rada i različite produkcije, odgovorio je:

"​Opera je moja prva i najveća ljubav. Roditelji su me od najranijeg doba zadojili njome, kada još nisam ni vjerovao da ću moći da učestvujem u njenom stvaranju, a još manje da ću biti na čelu kao stvaralac. Podjednako je strastveno volim, samo se u okviru te ljubavi mijenjaju afiniteti, meandriraju stilovi, ali ona ne prestaje. Moj stil se profiliše, teme koje me interesuju su profilisanije nego na početku, ali još ima toliko stotina naslova koje nisam radio, a o kojima sanjam ili naslova koje nisam dovoljno puta radio. Ljubav prema operi je vatra koja uvijek gori".

Opera se često smatra "tradicionalnom" umjetnošću, ali u modernom vremenu kroz pozorište se sve češće pribjegava i svojevrsnim izmjenama "formata", odnosno njihovom prilagođavanju modernom dobu. Gdje su vaše granice u tom pogledu i šta smatrate da je neka osnovna linija forme koja se ne bi trebala prelaziti, uprkos vremenima u kojima živimo? ​

"Puritanstvo u očuvanju operske forme je novina koja je nastala krajem 19. vijeka. Opera je mnogo življa, fleksibilnija i svestranija još od svog nastanka. Različite verzije istog djela, adaptacije samih kompozitora ili drugih stvaralaca, spektakularne arije koje su same pjevačice zvijezde donosile, privatni nakit i kostimi kojima su fascinirale publiku, razna skraćivanja i tumačenja - to je prava historija opere. ​ ​ne vjerujem u granicu i formalnost. Iako što bolje i dublje u poznajem naše stare majstore civilizacije kao što su Mozart, Gluck, Verdi, Puccini, Mascagni..., to mi je teže da izmijenim bilo koju notu ili riječ u djelu. Što bolje poznajete onog koga volite, to manje želite da ga promijenite i sve ga bolje razumijete", naveo je Aleksandar Nikolić na kraju razgovora za Klix.ba.

Repriza operskog diptiha "Cavalleria rusticana; Gianni Schicchi" bit će izvedena 29. aprila na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Ulaznice za možete kupiti na web stranici NPS, platformi karter.ba ili na blagajni NPS.