Putujuća galerija Grundilo: Stan pretvoren u galeriju, radovi putuju Golfom

Glavna alatka mu je fotoaparat, ali kad je u svom domu, tu su i olovka, papir i kist, bavi se svim kombinacijama vizuelne umjetnosti, a pored toga i muzikom.

Alijina priča je primjer da se talenat i upornost isplate, da istrajan čovjek, koliko god da ima nekomercijalan poziv, ako je maksimalno posvećen, može živjeti od svoga rada, napredovati i nadasve, biti ispunjen i ostvaren.

U razgovoru za Klix.ba naglašava da već godinu živi od svoje "Putujuće galerije Grundilo“ i ne žali se. Galerija Grundilo je krov koji pokriva desetak umjetnika okupljenih oko Scene, ali u njoj je zastupljeno 95 posto Alijinih djela.

"U vremenu u kojem živimo moraš spojiti ugodno s korisnim i naći način da prodaš svoja djela da bi živio od toga", kaže nam pokazujući svoja umjetnička djela.

Alijin mali biznis

Na pitanje kako je krenula ideja s Grundilom, odgovara da je, nakon što je "spiskao“ novac zarađen u inozemstvu, morao krenuti od nule i osmisliti način kako da napravi svoj mali biznis, ali da zadovolji svoju unutrašnju potrebu da radi ono što voli. I uspjelo mu je.

Umjetnošću se, kako tvrdi, bavi oduvijek, ali prije 10 godina joj se ozbiljno posvetio.

Tek se vratio s turneje po BiH s putujućom galerijom Grundilo. U tuzlanskom kafiću Urban Beatz i u sarajevskom Kriterionu ima svoj stalni zid i to je način da mu, kako kaže, odnekud stalno "kapa poneka marka“.

Svoju priču o putujućoj galeriji počinje s pripremama.

"Natovarim sve svoje slike koje mislim da bih trebao prodati, natrpam ih u svoj Golf i krenem na put“, kaže Alija.

Prije toga ispita tržište jer, kako kaže, ne gode mu galerije za prodajni karakter, jer se galerija uglavnom zasniva na tome da ljudi dođu na otvaranje, malo posjede, popiju i odu kući. Navodi da u kafe galerijama ljudi cirkulišu svakodnevno, piju kafe, raspituju se, gledaju, stoga je lakše prezentovati radove.

O svojim posjetama drugim gradovima kaže da svaki svaki put "potrefi" kafić koji godi njegovom senzibilitetu.

"Ljudi su svuda isti. Živio sam u BiH kao da je jedan grad, učinilo mi je to ovu državu puno prihvatljivijom. Svi me mogu kontaktirati ili putem društvenih mreža, web stranice ili telefonom, reći 'Alija, eto me kod tebe na čaj ili kafu, ili na rakijicu' i pogledati galeriju bez obaveze da nešto kupe. Poenta je da se zna da postoji mogućnost kupovine kad ti treba neka slika", kroz osmijeh nam pojašnjava.

Stvarna domaća umjetnost po domaćim cijenama

Kaže da se njegove slike, naročito minijature, uglavnom kupuju za poklone, a cijene su kako kaže "bosanske".

"Umjesto da kupiš lažne afričke artefakte, koji se prave ko zna gdje, možeš kupiti domaću stvarnu umjetnost“, ističe.

U njegovoj galeriji su i radovi drugih umjetnika.

"Radeći u Grundilu u meni su se formirale tri osobe koje sam prigrlio. Prva osoba je stvaralac, umjetnik koji stvara djela bez razmišljanja šta će se s njima poslije desiti, djelo nije gotovo dok ga ne uradim kako želim. Biram od stolara daske, kod staklara antirefleksno staklo, pravim bosanski proizvod koji sam radim i dizajniran“, ispričao nam je Alija. Nastavlja i kaže da napusti umjetnika kad slijede utovar, istovar, slaganje i prenošenje.

"Valja unijeti 300 slika do Banje Luke, pa ih istovariti, voziti... Na otvaranju izložbe objasnim ljudima da ću kao galerista pričati o cijenama, da mi ne bi uzeli za zlo što je tako, jer galerista mora pričati o cijenama", dodaje.

Na pitanje da li je istina da se od umjetnosti ne može živjeti, odgovara da to nije istina.

"Zadovoljan sam, uspijem zaraditi i živjeti od toga, uspijem i kupiti neku voćkicu, nekad i sladoled", dodaje naš šaljivi sagovornik. Putujuća galerija Grundilo nije samo priča o umjetnosti i biznisu, to je priča o mogućnosti da "tjeraš svoje".

"Svjedok sam situacije šta roditelji rade svojoj djeci, kakvim glupostima se bave. Sve će se izvrnuti u suprotnom smjeru. Moje prijateljice koje rade na umjetničkom smjeru u školama ne mogu okupiti pet učenika, da bi smjer nastavio raditi, jer medicinska škola otvara 20 odjeljenja i profesori engleskog također gube časove. Djeca uče samo njemački jezik, kako bi se sve kanalisalo u smjeru da djeca idu u Njemačku i masiraju neke babe i čuvaju neke stare ljude. A ustvari po toj logici ispade da ćemo samo mi Bosanci raditi taj posao. Ne može nas 700.000 otići da masira babe. Moramo promijeniti stav o izboru zvanja za cijeli život", priča Kamber.

Grundilo je i priča o Bosni

U svakom mogućem poslu i zvanju postoje novac i život, samo se moraš baviti iskreno i do kraja, smatra on i dodaje: "Grundilo je priča i u Bosni, koliko se može sve kad hoćeš. Grundilo je priča za svoju ljubav, za svoje bolje sutra. Ja sam bez imalo pretjerivanja i laži istinski sretan čovjek u ovoj Bosni".

Za sebe kaže da je i fotograf i slikar i crtač. Apsolvent je na Odsjeku za žurnalistiku UNTZ.

Alija je samostalni umjetnik. Likovnu akademiju nije upisao jer prezire kad ga neko tjera da uči, to ga, kako tvrdi, navede da zamrzi određenu tematiku, a ovako samostalno uči kad hoće i šta hoće, kako bi sačuvao ljubav prema umjetnosti. A ni vrijeme kada je to "trebao" učiniti nije mu bilo naklonjeno.

"Nisam mogao u ratu upisati Akademiju, već smo se 'pomijali' po Tuzli i bavili se umjetnošću 'nako, sami od sebe", šali se Alija. Kada smo ga pitali je li ikada išta drugo radio, šaljivo nam je ispričao da jeste, ali da je odustao od "običnog posla".

"Radio sam kao prevodilac za UN pet godina, ali kad su tražili da mi produže ugovor, ja sam odbio, jer sam se na plati od 1.000 dolara uspavao. Ne moraš ništa raditi, hodaš, vozikaš se... Odlučio sam da se ne bavim time. Suviše jednostavan život. Imaš platu, izlaziš napolje, ništa posebno. Nemaš potrebe da se baviš lijepim stvarima. Ovako kad ti se pruži prilika da radiš što voliš drugačije je. Ovako ustanem ujutro i razmišljam kako da organizujem dan. Imaš 24 sata da rasporediš. Ako mi se slika - slikam cijeli dan. Jedan dan samo fotkam, jedan dan uramljujem i to mi razbija monotoniju. Ne bih mogao stalno ni slikati. Da mi neko kaže slikat ćeš pet godina, ja bih pobudalio", ispričao nam je osmjehujući se.

Umjetnik iz Tuzle koji je umro u Čileu

Putujuća galerija Grundilo dobila je naziv po jednom nepoznatom tuzlanskom slikaru Mustafi Grundilu koji je otišao u Čile i tamo umro u anonimnosti. Umro je u neimaštini baveći se onim što voli.

Grundilo zvuči monumentalno, zaključuje Alija kroz osmijeh. Nekad naiđe val i da se zaradi više novca. Kad napravi izložbu u Tuzli u različitim kafićima, kao da je napravio u drugom gradu, jer svaki kafić ima svoju klijentelu i uglavnom raja izlazi u iste kafiće.

"Na Faceu svi lajkaju, ali dok ne vide uživo sliku, ne odluče se za nju, dok ne vide da li im ide uz trosjed", dodaje ponovo kroz osmijeh naš sagovornik.

Njegov stil je moderan. Bavi se svim pomalo, ali najviše se svodi na apstrakciju. Izučava od najstarijih umjetnika do najmlađih zahvaljujući, kako kaže, mogućnostima koje pruža internet.

Crpi inspiraciju iz prirodne patine, to mu život čini interesantnijim. Uvodi prirodu u svoje stvaralaštvo. Kaže da mu nikad ne fali inspiracije. I svugdje je pronalazi.

Tuzla je prolaznicima uglavnom ista, ali njemu koji stalno istražuje detalje i hemijske reakcije u gradu, svaki put kada prođe kroz grad dođe do neke reakcije i pretvaranja u nešto predivno.

Na pitanje koliko sati posveti umjetnosti kaže da se cijeli dan bavi stvaranjem, što prema njegovim riječima podrazumijeva i čitanje knjiga, bavljenje drugim umjetnicima...

"Ako danas ljenčarim i to je dio rada, jer u ljenčarenju poželim da radim i tu dođu i ideje, to je ciklus", zaključuje Alija. Ne može se sjetiti koliko je do sada prodao slika. Živi od svoje ljubavi prema umjetnosti, ona mu je joga i mir.

Grundilo putuje po Bosni, a u pripremi je i film o tim putovanjima. Od januara otvara vrata za sve posjetioce u Alijinom stanu u Tuzli.