Kad grad utihne
202

Proza i stihovi Munire Kovač-Devlić mlade vraćaju svijetu književnosti

E. A.
(Foto: Klix.ba)
Munira Kovač-Devlić, profesorica bosanskog jezika i književnosti, prije 14 godina je u potrazi za poslom iz Jablanice doselila u Goražde.

U ovom je gradu upoznala ljubav i stekla porodicu. Ovdje su nastali i njeni prozni radovi, predstave koje je režirala i punila salu ovdašnjeg Centra za kulturu, ali i njen prvi roman "Tišina".

"Došla sam u ovaj grad u potrazi za poslom, a razlog za ostanak emotivne je prirode, upoznala sam supruga i u braku smo već osam godina, imamo dva prekrasna sina. Danas kažem da je Goražde bilo moja sudbina", ispričala je Munira.

Mlada profesorica književnosti svoj život je obogatila pisanjem poezije i proze kroz koju oblikuje svoj svijet ne očekujući da njene stihove razumiju učenici kojima predaje, no s druge strane želi ih potaknuti da zavole književnost. Tako je režirala sjajne predstave u kojima su glumili, poput predstava "Majka", "Moj ćale je ministar", "Ona pokreće svijet" i "Vratite nam djetinjstvo".

U svijetu književnosti

"Književnost, nažalost, i nije naročito popularna i mlađe generacije sve više vremena provode na društvenim mrežama. Djeca sve manje komuniciraju i to se osjeti kada se suoče s problemima u društvu, imaju sve manje samopouzdanja. Razmišljala sam kako promjeniti njihov stav prema književnosti, razvijati kritičku svijest i to je bilo moguće kroz dramski prikaz, pa je tako sve počelo. Cilj mi je bio izvesti učenike iz škole i proširiti njihove kompetencije", kaže proifesorica Devlić.

Teme koje obrađuje bliske su njihovom svakodnevnom životu, a s predstavama su obišli i druge gradove.

"Za učenike je to izuzetno iskustvo, iako ne zaboravljam odziv publike u našem gradu, koji me uvijek oduševi. U početku sam bila skeptična kako će razumjeti poruke koje šaljemo, ali ljudi su pokazali da je potrebno samo malo da ih izvedemo iz svakodnevnice i da vrijedi", kaže Munira.

Počela je poezijom, dramom, pripovijetkama, predstavila se na domaćim i međunarodnim književnim manifestacijama, osvajala nagrade. Kaže da je logičan slijed bio roman.

Teške tišine

"Najveći dio 'Tišine' nastao je tokom mog studija. Pišem jer me to ispunjava i čini sretnom. Jednog dana, onako bojažljivo, tekst sam poslala svojoj univerzitetskoj profesorici. Njeno zeleno svjetlo i divne kritike bili su znak da roman i završim. Tako je nastala 'Tišina', moja lična karta u svijetu književnosti. To je roman o sazrijevanju, emotivnom i duhovnom, roman o životu, smrti, prolaznosti, vremenu koje protiče. Govori o otuđenosti pojedinca. Sve boli, tugu, nesreću nosimo u sebi. Tišine su teške, opasne, tišina nas izjeda, tjera da zaboravimo ko smo zapravo. Tišina govori o onom 'jah' o kojem su pisali naši pripovjedači i koje je bilo dovoljno da se razumijemo. Danas se sve rjeđe kafa pije u tišini, jer je sve manje onih koji bi razumjeli to naše 'jah'. Mjesto radnje je Mostar, što daje dodatnu simboliku. Znamo da je to grad izvrsnih pjesnika, gdje su nastala antologijska djela naše književnosti. Često kažem da u Mostaru nije teško biti 'Šantić'. Svi koji su imali sreću živjeti u tom gradu znaju da je to grad koji ima dušu kakvu nemaju svjetske metropole i sigurno je jedan od razloga nastanka 'Tišine', baš ta ljubav koju nosim i osjećam prema tom gradu", kaže Munira.

To je i razlog što je roman do sada promovisala u Goraždu gdje je već 13 generacija uvela u svijet književnosti, i Mostaru koji nosi u srcu.

"Posjećenost je bila takva da bi se ponosili svi oni koji žive književnost, jer ipak sam ja početnik u ovom svijetu. Roman je stigao i tamo gdje moja noga još nije kročila i to me zaista čini sretnom", kaže mlada književnica.

U međuvremenu privodi kraju zbirku pripovjedaka koju će uskoro podijeliti sa širom publikom.

"Pisati za mene znači živjeti, a saznanje da svojim tekstovima mogu makar malo produhoviti nečiji život nemjerljivo je. 'Tišina' je ucrtala jedan put kojim ću sigurno krenuti, ali i nametnula jednu obavezu. Čitaoci sada imaju očekivanja i svakako ih ne smijem iznevjeriti. Mnogo sam samokritična i zato neću mnogo žuriti. Sve što brzo nastane istom brzinom i umire. Nije mi cilj objavljivati knjige koje će stajati na policama. Trenutno pripremam i jednu predstavu koju bih sa svojim učenicima trebala prikazati publici u Goraždu u martu ove godine. Ne smijem zanemariti obaveze koje imam u svojoj porodici i uloga majke je iznad svega. Književnost će nastajati i dalje u onim kasnim satima kad grad utihne", kaže Munira.

Kad grad utihne

Mlada profesorica ističe također kako je raditi s djecom najljepše iskustvo, jer znači dijeliti s njima znanje, ali i učiti od njih.

"Trudim se da kod njih razvijem ljubav prema knjizi pa i da sami kroz različite literarne konkurse razvijaju svoj talent. Nažalost, odrasli sve manje čitaju, a djeca moraju imati uzore u životu. Društvo postaje površno i samo je bitna ocjena. Prati li znanje tu ocjenu? To je, izgleda, sve manje važno. Svako dijete ima sklonosti ka nečemu i samo je potrebno pružiti mu ruku podrške i voditi ga do određenog cilja. I dalje vjerujem da u obrazovnom sistemu ima dovoljno onih koji će vratiti i sačuvati integritet prosvjetnom radniku. Pred novim generacijama su ogromni zahtjevi, a ulaganje u obrazovni sistem još nije dovoljno da bismo pratili obrazovne standarde kakvi su u zemljama Evropske unije. Na tom polju morat će se mnogo više uraditi ako želimo da naša djeca budu jednako vrednovana na tržištu rada", smatra Munira Devlić.

Kaže da je od onih koji se mogu pohvaliti da su stekli sve što su željeli, no ipak smatra kako je u BIH teško bilo šta dugoročno planirati.

"Na ulicama ovog grada, a nije mnogo drugačije ni u drugim mjestima, možemo vidjeti neko opće nezadovoljstvo. Nije riječ toliko ni o finansijskoj moći, odnosno nemoći u kojoj smo u odnosu na druge evropske države. Ljudi su zapali u letargiju iz koje traže izlaz. Najčešće je to put ka zemljama Evropske unije. Nezadovoljni su zbog nesigurnosti, stalnih političkih previranja, sumnje u pravni sistem ove države. Ja sam dijete rata. Iako je svaki dan bio borba za goli život i preživljavanje, ljudi su imali vjeru i nadu da će jednog dana sve to prestati. Danas ljudi sve manje imaju nade da će se ovdje nekad nešto promijeniti", kaže Devlić.

Utočište i bijeg od depresije u koju je društvo zapalo Munira pronalazi u porodici.

"Stvorila sam svoj svijet u koji ne dozvoljavam da se upliće bilo šta što može narušiti naš mir. Mnogo čitam, pišem, objavljujem književne tekstove, hranim dušu, što ljudi u ovom materijalnom svijetu sve više zanemaruju. Još se nadam da u Goraždu pojedinci mogu učiniti mnogo. Trudim se da kroz društveni angažman dam doprinos, ali moram priznati da se ponekad, dok posmatram svoje sinove, zapitam je li ovo budućnost kakvu njima želim", kaže Munira Kovač-Devlić.