Pred više od 100 posjetilaca
0

Predstavljen "Čistač kina", djelo Armina Dagude

Sarajevo-x.com
U velikoj sali Općine Stari Grad u srijedu navečer je održana promocija knjige Armina Dagude "Čistač kina". Prisutnim gostima, kojih je bilo preko stotinu, obratili su se književnici Veselin Gatalo i Indira Kučuk - Sorguč.

Veliki interes građana opravdao je napore autora i izdavača na stvaranju ove zanimljive i nadahnute knjige, koja nas vraća u neko drugo vrijeme, za koje se danas kaže da je to vrijeme kada smo imali svoje snove, kada smo sanjali svoje snove, a u kina odlazili da pronađemo neke nove.

Knjiga "Čistač kina" govori o odrastanju generacija iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vremenima u kojima se odlazak u kino mogao nazvati kultom. Na neki način ova knjiga vas vraća u vrijeme velikih filmskih ostvarenja kada je veliko platno bilo simbol snova i nadanja.

Iz recenzije:

"Čistač kina" postavlja i svojevrsnu autobiografiju jednog sinemaskopskog vremena kada smo živjeli kino, odnosno bioskop, odnosno kada je bilo i vice versa. Mada kod nekoga to još uvijek nije ni prestalo. Bivati kako kinom, tako i bioskopom. Kod njega sigurno ne.

Autor izuzetnom preciznošću pred nas postavlja vidljivost kina u malom mjestu (Prozor, Jablanica...), otgrnuvši, djelimično, od zaborava i taj prostor, ali i vrijeme. I zbog toga vrijedi kao zapis da ostane ovo za sutrašnje analize upravo tog prostora i vremena. A šta ćemo o filmovima? Njima, koji čine krvotok kompletnog romana u pričama? Ono što je interesantno je da je proživljavanje domaćih filmova bilo malo drugačije od stranih.

Kako to? On je, jednostavno, domaće filmove svaki put iznova gledao odlaskom na lokacije snimanja kako "Sutjeske", "Bitke na Neretvi", "Valtera...". Dječački iskreno, ali ljudski sadržajno. Poistovjećenje sa likovima partizana vremenom su zamijenili Vinetu, Brus Li, Džeki Čan, odnosno neki drugi partizani, drugog prostora i sistema vrijednosti. Dobri ljudi u borbi protiv zla. Ovozemaljskog. U filmu toga vremena, happy end je morao biti prisutan, jer i sam napisah prije dvije decenije "Film je lažna slika stvarnog svijeta, ali kvalitetna!"

To vrijeme je svakako i tražilo sretni kraj opijeno holivudskim prerogativima pod moranje, radi zadovoljenja strasti publike gdje masovno uvođenje happy enda sužava mjesto tragičnog u savremenom imaginarom današnjeg prostora i vremena. Naravno, autor je zapisivač dešavanja koja isprepleće sa vlastitim životom provincijskog dječaka uz odrastanje, očvrščivanje, zaljubljivanje, vjerovanje... U film. Kao alternativu. Njemu itekako dragu. Ne samo kao liku predstavljaču koji je itekako upamtio pojedine scene tako da ih je sa fotografskim pamćenjem prenio na papir, već i kao kreatoru nekih novih nadanja. U buđenje sretne alternative. Ne samo ka filmu. Ali i zbog filma, između ostalog.

Istovremeno, sa namjerom da višeslojnošću predstavljanja događaja i doživljaja unutar sopstvenog života opiše odrastanje jedne generacije koja će itekako osjetiti i sama ratna dešavanja, Daguda nas vraća vrijednostima umjetnosti koja je na ovim prostorima svojevremeno imala status kulta. Umjetnosti filma i odlaska u kino, odnosno bioskop, kako sam kaže. Kada danas gledamo na te reminiscencije jednog načina života ne možemo a ne začuditi se revnosti "Čistača kina" kada je srastanje sa bioskopom bio slučaj.