Predstava "Njih više nema" uskoro u SARTR-u: Govori o onima koji su preživjeli genocid u Srebrenici

Glavne uloge ostvaruju Mirjana Karanović, Svetozar Cvetković i Alban Ukaj. U predstavi također učestvuju Maja Salkić, Davor Sabo, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Hana Zrno, Sanin Milavić, Faruk Hajdarević, Alen Konjicija, Natalia Dmitrieva i Dino Hamidović.

"Ova predstava ispituje poziciju svih nas u publici - kako razumemo i odnosimo se prema onima koji su preživeli genocid u Srebrenici - što je posebno važna perspektiva za mene kao nekoga ko dolazi iz Srbije. Ona je i naš umetnički način da preispitujemo i razumemo sudbine i posledice ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Duboko verujem da bez empatije i prihvatanja odgovornosti nema dugoročnog mira na ovim prostorima. Kada odbacimo sve velike i pomalo otrcane reči koje stalno koristimo i čujemo u javnom prostoru, ovim umetničkim činom pokušavamo da živimo na sceni one živote kojih više nema. Pokušavamo i da shvatimo i osetimo da je preživljavanje, za one koji ostaju, ne samo tuga zbog gubitka, već i veliki strah od zaborava.
Zaborav, lični i kolektivni, ubija. Zaborav je kazna za žrtve, a melem za počinioce i one koji još žive zločinačke ideje. Upoznaćete Sadiku, koja je fikcija, i njenu porodicu, koja je, takođe, fikcija. Upoznaćete porodicu koju je izgubila i koju nikada, zapravo, nije imala. Mogu li ljudi zaista i dalje da žive
ako ih se sećamo, i šta ako ih zaboravimo? U modernom pozorištu, lako zamišljamo vitezove, kraljeve, heroje, a veoma retko obične male živote za čiju smo smrt mi odgovorni, ili su bili naši savremenici, živeli u istom trenutku kad i mi, koje su mučile iste strepnje i strahovi za budućnost. Sada, dok nastaje ova predstava, mi ovde na Balkanu živimo decenijama slušajući
iste glasove - one koji mrze, šire strah i produbljuju posledice rata od pre trideset godina", Andrej Nosov, reditelj.

Direktorica SARTR-a, Maja Salkić Burazerović nije mogla opisati količinu emocija i zahvalnosti prema Heartefact timu za uloženi trud, istraživanje i rad tokom posljednje četiri godine na predstavi NJIH VIŠE NEMA, na čelu s Andrejem Nosovim.

"Veoma rijetko predstave budu više od samog umjetničkog čina. Slobodna sam da kažem da je ovo ljudski i pozorišni stav o bolnom periodu naše zajedničke historije. Komad prati Sadiku,
koja je preživjela genocid u Srebrenici i koja proslavlja svoj rođenadan, daleko od svoje domovine u Holandiji.
Stoga smatram da je od velikog značaja imati predstavu o Srebrenici koja je počela svoj život premijerama 8. i 9. maja u Beogradu, i igrat će na redovnim repertoarima Heartefact kuće i
SARTR-a. Predstava NJIH VIŠE NEMA je treći projekat SARTR-a u okviru obilježavanja 30 godina od počinjenog genocida u Srebrenici. Sa vremenskom distancom i osjećajem odgovornosti, SARTR nastoji da kroz umjetnički izraz predano govori o ovim temama, ali i da pronađe način kako da priđe publici, kako da komunicira i potakne na razmišljanje. Praveći veze između vremena u kojem živimo i prošlosti koja se često potiskuje u zaborav, pozorište postaje prostor dijaloga i istinska podrška u stvaranju zdravijeg društva", istakla je Maja Salkić Burazerović.

Prema riječima glumca Albana Ukaja predstava "Njih više nema" nije samo podsjećanje na prošlost: "Ona je tiho upozorenje sadašnjosti, svima nama koji živimo u vremenu u kojem se
istina lako mijenja, rasteže, relativizuje. Zato mi se čini da je ova predstava došla u pravi trenutak. Ona ne pokušava da udovolji, već da probudi, da udari tamo gdje najviše boli pravo
u pleksus, u ono mjesto gdje se duša i dah susreću. Gledajući Miru i Cveleta na sceni, i prateći kako Andrej gradi svaku emociju, stalno sam mislio o toj nepodnošljivoj lakoći postojanja. O
tome koliko je lako proći pored bola drugih, i koliko je teško kad taj bol jednom zaista dotakneš. Premijera u Beogradu bila je važna, ali vjerujem da sarajevska premijera nosi dodatnu težinu.
Kao da će se ovdje sve zatvoriti u krug, kao da će svaka riječ, dobiti svoje pravo značenje. Sjećam se procesa rada, onih trenutaka kada smo, nakon progona, samo šutjeli. Nismo mogli, a
ni morali ništa reći. Ta tišina je bila zajednička, gusta i teška. U njoj smo prepoznali jedni druge i nosili tu tugu i bol kućama, u sebi, kao nešto dragocjeno i strašno u isto vrijeme. 'Njih više nema' nas je naučila nečemu što se ne uči riječima, da empatija nije slabost, već snaga koja nas povezuje. I da ono što dijelimo u tišini, možda najviše govori o tome ko smo".

Važan segment predstave je audio doživljaj, zbog čega je broj publike po pojedinačnom izvođenju ograničen. Takođe, neophodna je blizina između scenskog prostora i prostora za
publiku. Svaki gledatelj i svaka gledateljica dobija personalne slušalice koje koristi tokom predstave.

Predstava se titluje na engleski jezik.