Patricija Crnkovič se plesnom predstavom bavi percepcijom ženskog tijela: I sama sam prihvatila nametnute standarde

Predstava iz feminističke perspektive istražuje kako muški pogled utječe na percepciju ženskog tijela. Bavi se i time kako tijelo, pod pritiskom kapitalističkih i estetskih zahtjeva, postaje predmet kontrole. Autorica povezuje pokret oblikovan vanjskim očekivanjima s unutrašnjim doživljajem tijela i pita kada ono ponovo postaje subjekt i prostor u kojem se može slobodno živjeti.

Patricija Crnkovič je višestruka svjetska prvakinja u solističkim nastupima na takmičenjima organizacije IDO. Njena autorska koreografija "Disintegration" osvojila je drugo mjesto na takmičenju Eurovision Young Dancers 2017. godine. Diplomirala je na Univerzitetu umjetnosti Codarts u Rotterdamu, a nakon toga sarađivala je s poznatim koreografima.

Danas radi kao plesačica, koreografkinja i pedagoginja te istražuje tjelesnost i mogućnosti izraza izvan takmičarskih okvira. Njeni radovi predstavljeni su na međunarodnim festivalima. Godine 2024. s Tjašom Bucik osvojila je prvo mjesto na koreografskom takmičenju FKM Beograd. Za predstavu "Čije oči?" potpisuje koncept i izvedbu, a muziku je komponovao Gašper Selko.

Vaša plesna priča počela je veoma rano. Jednom ste spomenuli da Vas je majka, dok ste još bili stidljiva djevojčica, vodila na ples kako biste stekli više samopouzdanja. Kada se danas osvrnete na te početke, šta mislite da Vam je ples pružio, ne samo kao umjetnici već i kao osobi?

To je zaista jedno od mojih najranijih sjećanja na časove plesa. Već vrlo rano postalo je jasno da će ples imati važnu ulogu u mom životu. Još kao djevojčica počela sam veoma intenzivno trenirati. Dok sam odrastala, nikada se nisam pitala zašto plešem niti kuda bi me ples mogao odvesti. Jednostavno sam osjećala da me ples oblikuje. Kroz njega sam istraživala sebe, gradila odnose s drugima, pronalazila neku vrstu terapije i ostvarivala svoje ambicije.

Naravno, s vremenom sam razvila i druga interesovanja jer volim učiti i baviti se stvarima koje me intelektualno podstiču. Ipak, uvijek sam se vraćala plesu, razmišljajući o tome kako nova iskustva mijenjaju moj odnos prema njemu. Da direktno odgovorim na pitanje, vjerujem da mi je ples omogućio da mnogo bolje upoznam sebe i, nadam se, barem malo bolje razumijem svijet u kojem živimo. S tim dolazi i osjećaj samopouzdanja, ali i odgovornosti.

Prije nego što ste zakoračili u svijet savremenog plesa, ostvarili ste izuzetne rezultate na međunarodnim plesnim takmičenjima, uključujući i nekoliko titula svjetske prvakinje. Šta Vas je takmičarski ples naučio o disciplini, ambiciji i vlastitim granicama? A šta ste kasnije morali ostaviti iza sebe kako biste pronašli veću umjetničku slobodu?

Kada sam bila mlađa, obožavala sam takmičarski ples. Doživljavala sam ga kao sport. Uvijek je postojalo neko naredno takmičenje kojem sam se radovala, novi cilj koji sam željela ostvariti ili novo iskustvo koje sam željela steći. Takva motivacija naučila me mnogo o disciplini, neumornom radu i tome kako ples postaviti među životne prioritete.

Istovremeno, takmičarski ples probudio je moje interesovanje za psihologiju. Stalno sam nastojala napredovati i razumjeti kako mi vlastiti um može pomoći u tome. Srećom, prilično rano sam uvidjela i ograničenja takmičarskog plesa. Izgubila sam onaj osjećaj zadovoljstva i javila se snažna želja da istražim šta ples i koreografija mogu biti izvan takmičarskog okruženja.

Prije svega, morala sam se osloboditi načina razmišljanja usmjerenog isključivo na konačni rezultat. Trebalo mi je dosta vremena da naučim kako pristupiti umjetničkom procesu bez stalne težnje da stvorim nešto izuzetno kao gotov proizvod. Umjesto toga, počela sam drugačije gledati na sam proces stvaranja i na sve ono što usput mogu naučiti, ali i preispitati i odbaciti od ranije usvojenih obrazaca.

Odlazak na studij u Rotterdam značio je ulazak u sasvim drugačije umjetničko i kulturno okruženje. Šta Vas je najviše iznenadilo tokom studija na Codartsu i na koji su način život u inostranstvu i nova iskustva promijenili Vaše razumijevanje plesa i vlastitih mogućnosti kao umjetnice?

Moram priznati da mi je u početku bilo veoma teško prilagoditi se. Došla sam na akademiju o kojoj sam oduvijek sanjala i koja je, među ljudima kojima sam bila okružena, predstavljala veliki uspjeh. Sasvim prirodno, imala sam velika očekivanja.

Bilo je prilično zastrašujuće napustiti poznato okruženje i upoznati potpuno nove načine rada i razmišljanja o plesu. Trebalo mi je vremena da počnem drugačije razumijevati ples i da se oslobodim pritiska koji sam donijela sa sobom. Predmeti poput improvizacije ili glume bili su mi potpuno novi i u početku sam osjećala veliki otpor prema njima. Zanimljivo je da su upravo to danas neke od stvari koje najviše volim.

Zahvalna sam što sam imala priliku učiti od toliko različitih pedagoga i upoznati nove plesne tehnike i somatske prakse, poput Feldenkrais metode, Countertechnique i Gaga tehnike, kao i mnoge druge kojima se i danas rado bavim i nastavljam ih istraživati. To iskustvo osvijestilo mi je koliko toga još ne znam i podstaklo me da nastavim učiti, stvarati i istraživati.

Danas se ostvarujete u nekoliko različitih uloga, kao plesačica, koreografkinja i plesna pedagoginja. Kako se kroz ta iskustva mijenjao Vaš odnos prema plesu? Gdje osjećate najveću slobodu, na sceni kao izvođačica, u stvaranju koreografija ili u radu s mladim plesačima?

Zaista sam zahvalna što imam priliku povezivati sve te uloge. Svaka od njih ima svoje posebnosti, ali se neprestano isprepliću i međusobno nadopunjuju. Iskreno vjerujem da mi bavljenje svim trima područjima omogućava da se razvijam. Kada se duže vrijeme posvetim samo jednoj vrsti rada, imam osjećaj da stagniram.

Nastup na sceni za mene je stalna vježba potpune prisutnosti u trenutku. Kad god ste na sceni, bez obzira na okolnosti, izuzetno je važno, barem meni, biti potpuno prisutan u vlastitom tijelu i izrazu te u odnosu s publikom, prostorom i kontekstom same izvedbe.

Plesno djelo u studiju može se razviti samo do određene mjere. Vjerujem da se ono, barem donekle, uvijek mijenja kada se izvodi pred publikom jer tada postaje čin međusobnog odnosa i komunikacije. Nastojite osjetiti ljude koji vas gledaju i energiju koju donose sa sobom. Uvijek je izazov pronaći ravnotežu između potpune prisutnosti u vlastitom tijelu i samog čina izvođenja. Time već pomalo otvaram temu kojom se bavim u predstavi "Čije oči?", ali želim naglasiti da smatram kako je nastupanje izuzetno važno jer me stalno podstiče da preispitujem vlastite mogućnosti.

Koreografija i režija trenutno su mi najprirodniji oblici umjetničkog izražavanja. Pružaju mi najširi prostor za istraživanje i omogućavaju da kroz njih najlakše povežem svoja različita interesovanja. Rad s mladim generacijama, kroz podučavanje i stvaranje koreografija, također mi je došao prilično prirodno. Mnogo sam radila na razvijanju načina na koji mogu objasniti pokret i učiniti ga razumljivim i pristupačnim mladim ljudima. Upravo mi je takav pristup veoma nedostajao tokom vlastitog plesnog obrazovanja.

Sve te uloge doživljavam kao područja u kojima se neprestano razvijam i nastojim mijenjati svoj pristup. U svakoj od njih tražim jasniji smisao i pokušavam ih međusobno povezati kako bih se razvijala u što svestraniju i cjelovitiju umjetnicu.

Vaša solo predstava "Čije oči?" istražuje kako društvena očekivanja i pogledi drugih oblikuju naš odnos prema vlastitom tijelu, posebno kroz iskustva žena. Šta Vas je lično privuklo ovoj temi i kada ste shvatili da je želite istražiti kroz vlastitu solo predstavu?

Rekla bih da se nekoliko različitih iskustava spojilo i probudilo moju znatiželju za istraživanje ove teme. Jedno od njih bilo je moje lično iskustvo, kada sam počela primjećivati koliko se ljudi drugačije odnose prema meni zavisno od toga kako izgledam u određenom trenutku, šta nosim, kako se predstavljam i koliko se uklapam u uobičajene standarde fizičke privlačnosti.

Kao mlada žena često sam osjećala strah da će me u određenim situacijama drugi doživjeti kao veoma privlačnu, jer je to moglo značiti neželjenu ili neugodnu pažnju. Zbog tih iskustava postajala sam sve svjesnija koliko svoj izgled prilagođavamo očekivanjima i procjenama drugih ljudi. Posebno me počeo zanimati ne samo pogled drugih, nego i način na koji taj pogled postepeno usvajamo kao vlastiti.

Počela sam prepoznavati da sam i sama prihvatila određene standarde i koristila ih kako bih procjenjivala vlastito tijelo i svoju vrijednost kao plesačice. Mjerila sam sebe prema fizičkim kriterijima koji su mi zapravo bili nametnuti. Moje interesovanje postepeno je preraslo okvire ličnog iskustva. Kroz čitanje i proučavanje ove teme počela sam uviđati da takvi obrasci nisu samo pitanje pojedinačnih iskustava, nego dio mnogo šire društvene pojave. Posebno me zainteresovalo predstavljanje ženskog tijela na filmu i mehanizmi kojima se oblikuje način na koji ga posmatramo.

Živimo u vremenu u kojem su naša tijela gotovo neprestano izložena pogledima, procjenama i očekivanjima, posebno na društvenim mrežama. Koliko su ti pritisci prisutni i u samom plesnom svijetu? Razgovarate li o tome s drugim plesačicama i prepoznajete li slična iskustva među njima?

Rekla bih da u plesnom svijetu, u određenoj mjeri, postoji prilično razvijena svijest o pitanjima predstavljanja tijela i da plesna scena možda nije nužno među područjima koja su najviše pogođena tim pritiscima, posebno kada govorimo o savremenom plesu.

Međutim, ako pogledamo izvan tog okruženja i uzmemo u obzir komercijalnije oblike plesa, rekla bih da se mnogi plesači i dalje suočavaju s poteškoćama u prihvatanju vlastitog tijela i načinu na koji sebe doživljavaju, posebno u odnosu na društveno nametnuta očekivanja i uobičajene ideale ljepote.

Nakon Vaše predstave u Sarajevu bit će organizovan i razgovor s publikom. Zašto Vam je važno da se dijalog nastavi i nakon završetka predstave?

Uvijek me veoma raduje prilika da čujem kako su ljudi doživjeli predstavu i na koji način razmišljaju o temama koje ona otvara.

Takve susrete doživljavam i kao dragocjenu priliku da približimo savremenu izvedbenu umjetnost publici koja možda ranije nije imala mnogo dodira sa savremenim plesom ili teatrom.

Vjerujem da razgovor s umjetnikom o idejama, pitanjima i motivima koji stoje iza njegovog rada može obogatiti doživljaj publike i stvoriti dublju povezanost s predstavom.

Takva razmjena mišljenja može doprinijeti i razvoju savremene izvedbene scene, čineći je pristupačnijom i podstičući dijalog između umjetnika i publike.

U ponedjeljak, 9. novembra, nastupit ćete u Pozorištu mladih Sarajevo u okviru Festivala Dansar. Jeste li ranije imali priliku posjetiti Sarajevo ili upoznati njegovu plesnu scenu? Čemu se najviše radujete u susretu sa sarajevskom publikom?

Ne, ovo će zapravo biti moj prvi dolazak u Sarajevo, što cijelo iskustvo čini još uzbudljivijim!

Veoma se radujem prilici da upoznam grad, osjetim njegovu atmosferu, sretnem nove ljude i upoznam se s lokalnom scenom savremenog plesa i izvedbenih umjetnosti.

Također me veoma zanima susret s publikom i to kako će doživjeti predstavu i povezati se s temama koje ona istražuje.

Susreti s različitim pogledima i iskustvima uvijek me obogaćuju. Posebno mi je zanimljivo otkrivati kako isto umjetničko djelo može odjeknuti među ljudima koji dolaze iz različitih kulturnih i društvenih sredina.