Kultura
1

Ovog petka "Nora, Nora" BNP Zenica u SARTR-u

Klix.ba
U petak, 1. februara 2013. godine, na sceni Sarajevskog ratnog teatra u okviru programa Otvorena scena, publika će imati priliku pogledati predstavu “Nora, Nora” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, s početkom u 20 sati.

Predstavu je premijeru imala 16. februara 2012. a njenu režiju potpisuje Lejla Kaikčija.

Prošlo je više od sto trideset godina kada je Ibzenova Nora u finalu trećeg čina – pošto je rebelski, neobuzdano, van građanski upristojene, "zadate" koreografije, otplesala tarantelu i izrekla onu već anegdotski klasičnu rečenicu/eksploziju ( Sjedi ovdje, Torvalde, nas dvoje imamo o mnogo čemu da razgovaramo…) – zalupila vrata lutkine kuće i otišla. U društveno angažovanoj optici "oca moderne drame", Nora, dakle, ovim činom, strgavši, prije svega, košuljicu svojih socijalnih funkcija (majka, supruga), u svoje tijelo, sada lišeno funkcija (majka, ljubavnica) vraća Biće (Žena) i – tako osvaja Slobodu. (Ali, nota bene, vrijedi se iznova opomenuti da je još Ibzen rezolutno upozoravao i insistirao da njegov komad nije "o pravima žena" i kao svoj osnovni cilj postavlja "opis ljudske prirode"; jednostavno, norveški dramatičar je bio indiferentan prema ekskluzivitetu "ženskog pitanja", osim kao metafori za individualnu slobodu, pa je, shodno tome, i Nora, ni kriva ni dužna, posve "nabijeđena", ušla kao heroina u feministički Pantenon.)

U međuvremenu, ne samo kod uljuđenih Hiperborejaca na dalekom sjeveru, nego, bogme, i u postojbini Hasanaginice, ovaj socijalni nivo Norine drame, u načelu, moguće je razriješiti i jurističkom rutinom. (Što, opet, naravno, ne poništava, ne rješava krupno, pregolemo pitanje i postojanje svekolike savremene socijalne drame!) Ostala je, dakle, ona viša, nipošto podrazumijevajuća, egzistencijalno obavezujuća, antropološka razina i pitanje: šta je bilo poslije?

Već samim naslovom (koji je na slovenačkom jeziku mnogo više od efektne jezičko-stilske igre/dosjetke: "Luda Nora"), jasno pokazujući da se oslanja i referira na Ibzenovo remek-djelo, Evald Flisar se, svojom crnohumornom dramom Nora Nora, pridružuje široko razuđenom literarnom "bratstvu" (od, naprimjer, teksta Šta se dogodilo kada je Nora napustila svoga muža i stubove društva koji potpisuje nobelovka Elfride Jelinek /1979./ pa sve do našeg Safeta Plakala i Lutkinog bespuća 1991.) koje pokušava pronaći autentičan odgovor na netom postavljen upit.

Na (samo)ironičnoj, zapravo, ciničnoj, postmodernoj Flisarevoj sceni ne zatičemo, naravno, Noru u "samospoznaji" koju je, gotovo happyendingovski, obećavao Ibzenov tekst, nego dva para (Noru 1, manikirku sklonu alkoholu, i Torvalda 1, patologa, sa pomalo „otkačenim“, kinky seksualnim željama, te Noru 2, medicinsku sestru, zagovornicu zdravog života i Torvalda 2, hipohondričnog prevodioca), koji biraju literarna imena iz Ibzenove drame, nadajući se da, ipak, "život neće oponašati umjetnost". Zatičemo ih kako žive u istom stanu/prostoru, bojnom polju, vodeći isprepletene paralelne živote, kao junaci ljubavnog četverougla – dramaturški uokvireni egzistencijalnom arhitektonikom triju rječnika (Rječnik novih riječi, Rječnik klišea i Rječnik tišine) koji, sa savršenom tačnošću, detektiraju i opisuju likove duboko obilježene osjećanjem praznine – i kako očajnički pokušavaju naći smisao ljubavi, života, svojih vlastitih želja. Pritom, Flisar je podjednako zainteresovan i za privatni svijet ženskog i muškog osjećaja emocionalne nemoći falsifikovane egzistencije, nemogućnost autentičnog kontakta u životima koji su na svim razinama „kopije“ onoga što je još davno Hajdeger označio kao "se" (Man): "govori se", "živi se"…

Za razliku, dakle, od Ibzenove drame u kojoj muški princip (Norin otac, Torvald) vodi, oblikuje i određuje Norin život lutke, sad, vijek poslije, u očigledno izmijenjenom kulturno-povijesnom pejsažu, gledamo, govoreći u terminima moći, posve ravnopravno podijeljene uloge između polova, čak se klatno aktantske dinamike igre dobrano pomjera na Norinu stranu. I to je, ako baš hoćemo, ona dobra vijest u ovoj Flisarevoj „priči“. A loša? Teško će se, bogme, i ovako, "ravnopravni", ibzenovski "junaci našeg doba", u skoro vrijeme, "izvući" iz sopstvenog, zamrznutog pakla beketovske "loše beskonačnosti".

U predstavi igraju Lana Delić, Snežana Vidović, Enes Salković i Saša Handžić.