Online program 25. Modula Memorije zatvara promocija knjige "Teatar pod opsadom"
Knjiga "Teatar pod opsadom" je nastavak istoimene izložbe, a pokušaj je da se sastavi, dopuni i skupi na jedno mjesto ratna teatrografija svih pozorišnih premijera odigranih u Sarajevu. To su predstave nastale u produkcijama i koprodukcijama profesionalnih pozorišta i festivala: Narodno pozorište, Kamerni teatar 55, Pozorište mladih, Sarajevski ratni teatar SARTR, te Festival MESS, a u periodu opsade Sarajeva, od 5. aprila 1992. pa do reintegracije Grbavice, 19. marta 1996.
"U trenutku kada smo završavali pripremu knjige 'Teatar pod opsadom', proglašena je pandemija koronavirusa. Kada su nastale predstave koje su dijelom ove knjige, u Bosni je bio rat, a Sarajevo je bilo pod opsadom. Opsada je trajala četiri godine, nije bilo vode, nije bilo struje, grijanja, hrane, novca... uglavnom ničega. I svaki dan su pucali na nas. Ipak, ljudi su se izlagali opasnosti i svakodnevno se sastajali da održe kulturu u Sarajevu održe na životu i radili su, možda, i više nego u nekim periodima mira. Danas imamo i vodu i struju i hranu i grijanje. Imamo internet koji nam omogućava komunikaciju sa bilo kim na svijetu. Ipak, danas je pitanje odgovornosti i ljudskosti ostati u kući i zato, ovih dana se ne sastajemo i ne družimo", istakla je Bajrović.
Ali, kao i tada, i sada su sarajevska pozorišta i festival nastavili svakodnevno raditi, samo što su se iz svojih matičnih kuća prebacili u virtuelni svijet.
"Ono što sam naučila o pozorištu, dok sam istraživala način na koji je živjelo u periodu opsade, jeste to da teatru ni jedno ljudsko stanje nije strano pa je, vjerujem, upravo to jedan od razloga zašto se tako lahko prilagođava i zašto među prvima reaguje na ono što se u društvu događa. Naša pozorišta zaista jesu ponosno, sa poštovanjem prema publici i sa posvećenošću prema profesiji pristupili situaciji, i u ratu i danas. Baš zbog toga, ponosna sam što sam dio ove sarajevske pozorišne zajednice koja se u posljednjih mjesec dana neprestano podržava, međusobno sarađuje, dijeli ideje - baš kao i početkom devedesetih u Sarajevu. I baš zbog toga, vjerujem da je poznavanje naše ratne teatarske prošlosti neizmjerno važno za prepoznavanje važnosti djelovanja i onda kada izgleda da se to možda nikoga ne tiče, jer, teatar nije sam sebi svrha, on je duša svakoga društva. Važno je da bi nam pomoglo u razumijevanju suštine života i naučilo nas da budemo skromni i zahvalni. Meni je pomoglo", zaključila je autorica knjige.
