Aida Begić za Klix.ba
239

Omladina odrasta u barbarskom okruženju bez muzeja i galerija

Razgovarala: Aida Džaferović
Aida Begić (Foto: AFP)
Aida Begić (Foto: AFP)
Malo koji reditelj se može pohvaliti učešćem na najprestižnijem filmskom festivalu na svijetu, onom u Kanu. Bh. rediteljici Aidi Begić se to desilo već tri puta. I ne samo da su njena ostvarenja bila u zvaničnoj selekciji, već su osvajala vrijedne nagrade i pohvale kritike.

Aida Begić se nedavno vratila iz Kana, gdje je svjetsku premijeru imao njen drugi dugometražni film "Djeca", koji je osvojio specijalnu nagradu žirija u programu "Izvjestan pogled". U svojoj kolekciji nagrada, Begić ima još jednu iz Kana, Grand Prix programa Sedmica kritike za film "Snijeg".

Njen uspjeh je podsjetio da su umjetnici, i u uvjetima apsolutnog beznađa i destruktivnog ponašanja vladajuće strukture prema bh. kinematografiji, ali i kulturi općenito, najbolji promotori Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. S Aidom Begić smo razgovarali o nagradi u Kanu, filmu, budućnosti bh. kinematografije...

Prije svega, iskrene čestitke za nagradu u Kanu i još jedno uspješno predstavljenje bh. kinematografije na najprestižnijem filmskom festivalu u svijetu. Kakav je osjećaj još jednom trijumfovati u Kanu?

Divan je osjećaj. Posebno nakon četiri godine napornog rada. Sama selekcija je već bila nagrada, a specijalno priznanje žirija nas je posebno obradovalo.

Već odavno je svima jasno da su filmski umjetnici najbolji ambasadori Bosne i Hercegovine u svijetu, što ste vi još jednom pokazali. Da li uopće bivaju nagrađeni za takvu promociju zemlje?

Građani Sarajeva su se tokom opsade uvjerili u značaj kulture i umjetnosti. U vremenima kada nismo imali hrane i vode odlazili smo na koncerte, predstave, pravili smo filmove. Kultura je nešto što nam vraća dostojanstvo, nešto što slavi ljepotu i upozorava. Najveća nagrada bi nam bila kad bi ljudi u vlasti shvatili značaj umjetnosti, posebno filmske i odvajali više novca za ovu najvitalniju, ne samo umjetničku, već i industrijsku granu.

Destruktivan odnos vladajuće strukture prema kulturi poprima sve veće razmjere. Vapaji kulturnih djelatnika iz cijele zemlje su svakodnevni, ali ne dopiru do nadležnih. Čemu se uopće mogu nadati filmski stvaraoci i kakva budućnost čeka bh. kinematografiju?

Mi moramo upozoravati na značaj kinematografije. U našoj zemlji je proizveden samo jedan film i taj film je dobio nagradu u Kanu. Ako to nije dovoljno jasan parametar značaja filma, ne znam onda šta je. S druge strane, da li se pitamo u kakvom svijetu rastu naša djeca i šta znači za sve nas, a posebno za mlade ljude, da odrastaju u barbarskom okruženju u kojem ne postoje muzeji, galerije, biblioteke, knjižare, a i kina su na dobrom putu da nestanu. Dakle, opstanak kinematografije nije samo pitanje opstanka filmskih radnika, nego pitanje ulaganja u budućnost naše djece.

Foto: AFP
Foto: AFP
"Djeca" su jedini film snimljen prošle godine u BiH. Primjećujemo, kod pojedinih reditelja, i po nekoliko godina stvaralačke pauze zbog nedostatka finansijskih sredstava. Čemu sve to vodi? Jesu li i umjetnici posustali pred općim beznađem?

Umjetnici nisu posustali, ali sredstava za proizvodnju filmova je sve manje, a recesija i kriza se osjete i u ostatku Evrope, tako da situacija nije nimalo jednostavna. Međutim, vjerujem da će se nakon ovog turbulentnog perioda situacija stabilizovati i poboljšati, kako u kulturi, tako i na drugim poljima.

Svojevremeno ste izjavili da film "Djeca" govori o besperspektivnosti jedne generacije koja možda i ne pamti rat, ali koja je trajno obilježena ratnim okolnostima. Šta vas je ponukalo da izaberete tu temu?

Pitala sam se kakav to mi svijet gradimo u ovim godinama poslije rata i da li smo svjesni da će nas generacije koje dolaze trajno proklinjati zbog užasa koji im ostavljamo u naslijeđe. Oni koji nisu krivi za događaje iz devedesetih, u godinama "tranzicije" trpe najviše. Činilo mi se da kompleksnost trenutka u kojem živimo mogu najbolje izraziti kroz tu generaciju koju sam jednom nazvala "bumerang generacija".

Ima li film snagu da ukaže na društvene anomalije i da potakne neke promjene?

Film treba postaviti pitanja, a ne davati odgovore. Ukoliko potakne na razmišljanje jednog čovjeka uradio je mnogo. Jer promijeniti jednu osobu je kao da ste promijenili svijet. Čini mi se da u našim okolnostima djelovanje na mikroplanu još uvijek ima smisla.

Kako ocjenjujete rad Fondacije za kinematografiju? Vi ste se iz Kana vratili automobilom, jer vam nisu isplatili obećana sredstva. Nedostatak novca u budžetu Fondacije je hroničan. Koja je svrha njenog postojanja?

Fondacija za kinematografiju je jedan od najznačajnijih izvora iz kog filmski radnici mogu dobiti sredstva. To je jedina institucija koja se bavi isključivo filmom i koja izdvaja sredstva za film, tako da je njena važnost neupitna. Trenutno postoji dobra saradnja između Udruženja filmskih radnika i Upravnog odbora Fondacije i te odnose treba njegovati i zajedničkim snagama unaprijediti kinematografiju. Činjenica da se i sama Fondacija bori da preživi je žalosna, a pitanje njenog opstanka je stvar viših političkih odluka i generalne kulturne politike naše zemlje.