Miss opkoljenog Sarajeva Inela Nogić: Postalo mi je muka slušati i čitati tuđe verzije mog života

Kada je te 1993. postala Miss opkoljenog Sarajeva, imala je 17 godina. Zanimalo nas je iz današnje perspektive kakva sjećanja ima na ovo takmičenje te da li je mogla naslutiti da će fotografije iz Bosanskog kulturnog centra obići svijet.

"Danas, kada se vratim u taj period i premotam sve što se dešavalo tog dana, od izlaska iz kuće, puta do BKC-a, samog izbora pa do pobjede koju su zabilježili brojni mediji, iskreno, sve mi to danas djeluje kao nešto što je tada izgledalo apsurdno, a iz ove perspektive zapravo kao genijalna ideja. Upravo zato tada uopšte nisam mogla naslutiti da će fotografije iz BKC-a obići svijet", navela je Inela Nogić.

Kako je titula Miss opkoljenog Sarajeva utjecala na njen život

Ranije je naglasila da su sve djevojke koje su učestvovale u ovom izboru simbol otpora.

"Nije tu bilo rivalstva kako ljudi možda zamišljaju kada čuju 'izbor ljepote'. Više pamtim podršku, druženje, pjesmu, bodrenje i međusobno posuđivanje šminke i garderobe. Sama ideja organizovanja izbora za Miss opkoljenog Sarajeva kao poruke svijetu da život, dostojanstvo, kreativnost i mladost postoje čak i usred rata, bila je jedan od najčistijih simbola otpora", kazala je.

Od svoje pobjede 1993. godine, bila je poprilično iz javnosti, tek ponekad dajući intervjue. Na pitanje je li se nakon svega povukla zbog tereta toga što ste bili pod lupom javnosti, odgovorila je:

"Nisam se imala iz čega povući. Priča vezana za moju fotografiju nastavila je živjeti nekim svojim životom, dok sam ja nakon svega jednostavno nastavila živjeti svoj".

Razgovarali smo i o tome smatra li da je njena prepoznatljivost Miss opkoljenog Sarajeva više pomogla ili otežala da njena lična priča bude shvaćena ozbiljno.

"Mislim da je uradila i jedno i drugo. Prepoznatljivost vam otvori prostor da vas ljudi odmah povežu sa određenom pričom, ali istovremeno vrlo lako stvori iluziju da već znaju sve o vama. Ljudi često misle da znaju mnogo o vama samo zato što znaju jednu fotografiju ili jedan trenutak iz vašeg života. Upravo zato mi je bilo važno da kroz knjigu prvi put ispričam svoju priču mnogo šire i ličnije nego što je javnost do sada imala priliku vidjeti", objasnila je.

Jesu li ljudi koji su živjeli u Sarajevu tokom opsade iskorišteni

Govoreći o tome kako bi opisala odnos između ljepote, ratne traume i javne percepcije žene u ratnim okolnostima i činili li joj se da se često zanemaruje kompleksnost ličnosti u korist jednostavne simbolike, navela je:

"Mislim da to nije pitanje samo žene u ratu, nego načina na koji javnost i mediji kroz određene slike pokušavaju objasniti kompleksna vremena i tragedije. Simbol nije banalna stvar, jer on predstavlja i opisuje jedno vrijeme i kolektivno iskustvo mnogih ljudi. U mom slučaju taj status mi je dodijeljen, a ne nešto što sam tražila ili planirala. Fotografija mlade djevojke usred rata prirodno je postala snažan simbol jer u sebi nosi kontrast života i razaranja. Ono što mi je često bilo zanimljivo jeste da se tako ozbiljna simbolika vremenom vrlo lako svede na banalizaciju i površna pitanja o privatnom životu, dok suština onoga što taj simbol zapravo predstavlja ostane u drugom planu. A ako već neko postane nosilac jednog takvog simbola, onda mislim da bi trebalo postojati i stvarno interesovanje za osobu iza njega, za njen život, iskustva, mišljenje i glas, a ne samo za fotografiju ili priču koju su drugi godinama interpretirali".

Na pitanje zbog čega je odlučila da je upravo sada trenutak da u knjizi "Miss opkoljenog Sarajeva" ispriča svoju stranu priče i koliko je bilo izazovno kroz pisanje ogoliti vlastiti život, odgovorila je:

"Odavno sam znala da ću jednog dana napisati svoju priču, jer mi je vremenom postalo muka slušati i čitati tuđe verzije mog života. Distanca mi je bila potrebna kako bih pisanju mogla pristupiti što objektivnije, bez dramatizacije. 'Ogoliti se' nije bila poenta knjige. Poenta je bila napisati život bez uljepšavanja i bez tuđih verzija".

Naglašava da je važno znati razlikovati empatiju od performansa humanosti

Prije nego što je objavljen film "Kiss the Future", iznijela je opasku na račun frontmena benda U2 Bona vezanu za neisplaćeni novac. Kako se uopće boriti u takvim situacijama u kojima znate da su vaš život i teška sudbina vašeg rodnog grada pretvoreni u neku vrstu marketinškog sredstva kojim se koristi svjetska zvijezda poput njega? Ima li tu empatije s njegove strane ili se sve svodi na njegovu korist?

"Mislim da je najvažnije sredstvo borbe protiv nepravde svijest ljudi. Kada ljudi počnu kritički razmišljati, mnogo je teže manipulisati emocijama i profitirati na tuđim tragedijama. Važno je da naučimo razlikovati stvarnu empatiju od performansa humanosti i da ne prihvatamo svaku serviranu priču zdravo za gotovo, bez obzira dolazi li ona od medija, politike ili globalnih zvijezda poput Bona", kazala je.

Govorila je o tome smatra li da su strani mediji razumjeli šta se zaista događalo tokom opsade Sarajeva ili je stvarna ljudska dimenzija tragedije ostala nedovoljno shvaćena.

"Oni koji stvaraju ratove ne trebaju medije da bi razumjeli šta rade. Oni vrlo dobro znaju posljedice svojih odluka. Mislim da su mediji često više alat za oblikovanje percepcije ljudi, stvaranje konfuzije i kontrolu narativa nego stvarno približavanje ljudi istini. Dovoljno je pogledati u kakvom se stanju danas nalazi Bosna i Hercegovina, ali i ono što trenutno gledamo u Palestini. Danas možda imamo više informacija nego ranije i mnogo je teže potpuno sakriti istinu, ali uprkos tome svijet ne djeluje ni pravednije ni humanije.
Mediji su, vjerujem, vrlo dobro shvatili šta se dešava, ali na kraju često ne presudi razumijevanje nego interes", ispričala je.

Ova knjiga nije samo priča o izboru za Miss opkoljenog Sarajeva i suštinski hladnokrvnom ponašanju jedne zvijezde. Iskreno progovarate i o kriminalu i teroru koji je vladao u Sarajevu tokom opsade. Kako pronaći granicu između njegovanja sjećanja i života bez toga da trauma definiše cijeli vaš život?

"Suštinski, knjiga govori o tome kako se mehanizmi moći ne razlikuju mnogo, bilo da govorimo o ratnom ili celebrity sistemu. Ljudi koriste okolnosti, tuđe živote i haos da učvrste vlastitu moć. A što se tiče pitanja kako pronaći granicu između njegovanja sjećanja i života bez toga da trauma definiše cijeli moj život, mislim da je važno reći da nisu sva sjećanja iz tog perioda ružna i da se nisu dešavale samo loše stvari da bi trauma postala centralna tačka mog života. I prije rata je postojao život, kao što se nastavio i poslije njega. Desilo mi se previše lijepih stvari da bih dozvolila da me samo trauma definiše kao osobu", rekla je Inela Nogić na kraju razgovora za Klix.ba.