{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Mišo Marić za Klix.ba: Prva me granata strefila posred duše, a i svaka naredna

20.4.2017. u 21:15
209
74
Mišo Marić za Klix.ba: Prva me granata strefila posred duše, a i svaka naredna
209
Mišo Marić za Klix.ba: Prva me granata strefila posred duše, a i svaka naredna
Mišo Marić (Foto: Arhiv/Klix.ba)
Razgovarati s Mišom Marićem, Mostarcem, legendom i poetom, je kao da danas vremenskom mašinom putujete u zlatne dane ove i one zemlje, njenih najljepših gradova, prisjećate se vječnih ljubavi, velikih pjesama i još većih ljudi. Teško je naći nekoga ko je o Mostaru i onoj bivšoj državi znao napisati ljepše stihove.
Našli smo ga u izbjegličkom domu u Engleskoj dok se spremao da krene put domovine, o kojoj je uvijek pjevao, bez obzira kako se ona zvala i u kojim granicama bila. Ne dopušta persiranje, voli intenzivno kao i ranije, pjeva kao prvog dana.

Književnost u egzilu se naučno izučava, Vi ste nekad pisali u svom gradu i svojoj zemlji, sada pišete daleko od Mostara, u Engleskoj. Kako je pisati u tuđini, egzilu?

Dogovorili smo, rođeni, bez persiranja. Hvala! Naknadno molim, budi od onih čestitih Mostaraca kakve pamtim pa me poštedi i bijede gospodanja, to ne umijem niti želim biti. Loše mi iskustvo sa bivšim drugovima koji se podvaljuju pod gospodu, a koji su me, bez ičeg pa i kišobrana, strpali na ovo Ostrvo u kojem nije nebo, nego vodokotlić. Kad me tu gospodaju baš se osjećam posramljen. O pisanju u tuđini, šta da ti kažem? Zavisno od teme. Kad sam pri ličnim onda manje pišem, više lelečem.

Može, dabome, bez persiranja, idemo dalje. U čemu se razlikuje tvoja poetika prije rata i danas? Da li je možeš uporediti?

Razlika je veoma jednostavna, digao srce od knađenja stihova. Stalno objašnjavam kako me prva Perišićeva (granata, op.a.) 1992. sterfila posred duše, a duša je porodilište pjesme. Govorili su tada "Ne pogađa svaka", ali mene svaka pogodila. Umjesto da sam rimujem, pišem predgovore onim koji umiju, ili u slučaju mog brata, Pere Zubca, uvijek umjeli liričnije i ljepše od mene. Evo se, kao sve selice, spremam letjeti na jug. Aprila 22. u Šeheru promovisat ću dvije knjige. U podne, na Sajmu knjige Antologiju i monografiju bh. literata i likovnjaka koji su stvarali ili još stvaraju, izvan BiH i izvan sebe. Nazvah "Svjetionici", a priredih je za Svjetski savez dijaspore BiH lani, onako. Oni koji se tabire vele da je dobra knjiga. Uvečer, u ateljeu "Figure", Danijela Ozme 12/3 promovisat ću najnoviju Zubčevu zbirku "Glasovi u tišini" za koju sam, počašćen njegovim pozivom, ispisao predgovor. S ogromnom ljubavlju, a užasnim strahom, ispisah. Dozvoli da pojasnim, Moj Piero, tako ga oduvijek zvah, Everest je literarne mape rodne Bosne i Hercegovine, sudbinske Vojvodine i prigrljene Jugoslavije. Kojim nikad nije falilo zlatoustih i onih s uvom na srcu. Njegove "Kiše" modre, mostarske, su najgovorenija molitva i zakletva generacija zaljubljenih kod nas i dokle je južno oblačje doseglo. Ne postoji zvanična statistika koliko su puta objavljene izvan korica poetskih zbirki, još je upitnije koliko su puta javno izgovorene. Prevedene su na 24 jezika, a u sveukupnoj južnoslavenskoj literaturi, i ne samo u njoj, drže neprikosnoven rekord. U SSSR-u, u elitnom časopisu “Rabotnica” otisnute su u 19.750.000 (i slovima: devetnaest miliona i sedamstopedeset hiljada primjeraka), što je, po broju objavljenih naslova, zavidno stoljetno litetararno izdavaštvo Udruženja pisaca pismeno nadarene članice EU. Ovdje moram pozvati Getea da me podrži tvrdnjom: "Stvaralačko obilje je jedno od tri bitna svojstva velikog pisca". Piero je objavio skoro 100 knjiga različitog, a uvijek jednako božanstvenog govora, antologija. Otud ljubav i strah nad predgovorom za najstarijeg dječaka naše poezije u kojem i danas neka Svetlana bere kajsije još nedozrele.

Kako gledaš na današnji Mostar, na Bosnu i Hercegovinu, pa što ne i na cijelu bivšu državu? Da li je činjenica da živiš dva sata leta od ovog prostora zapravo pravi komentar na situaciju ovdje?

Motrim uz pomoć internet cvikera velike dioptrije ili za sve rjeđih dolazaka. Da budem iskren, od rođenja unuke Belle, 6. maja 2012. gledam samo nju, uči me šta znači biti deda, tako me zove, svoje nisam upamtio, zatukli ih 1941. Bella mi najradosnija čarolija življenja, zapisah u predgovoru nako-nako proze "Dnevnik jednog apatrida" koji mi je prije dvije godine štampao privržen prijatelj, a valjda ponajbolji sarajevski izdavač, Goran Mikulić, vlasnik kuće "Art Rabic". Ne tako davno ispisah mu predgovor za knjigu o ocu Mariju, Dalmošu - Skojevcu, sarajevskom partizanu, pa profesoru Likovne akademije, kojeg je Sarajevo, za odanost i namicanje likovnog blaga, posmrtno častilo imenom ulice. Rodnom Petrovcu s djetinjom ljubavlju i poštovanjem ispisah predgovor za monografiju o Jovanu Bijeliću, Skenderu Kulenoviću, Ahmetu Hromadžiću i Mersadu Berberu. Nazvah “Četiri petrovačke karijatide” jer sigurnije nego one Fidijine marmorno - stamene djevojke iz Karije Partenon u Ateni dva slikara i dva pisca drže taj naš ubogi rodni Petrovac, visoko iznad mnogo većih gradova no što je sam. Dolje sve rjeđe svraćam, al Mostar, BiH, mrtva Juga u snovima me pohode. Tamo, il se odano, rodbinski volimo, kao što jesmo, il spašavam ličnu, još važnije porodične glave, kao što sam.

U bivšoj državi bio si jedan od glavnih autora poetike tog vremena, nije sporno da si volio državu koje više nema, a da si u svojevrsnom ljudskom i umjetničkom konfliktu sa ovom današnjom. Šta bi ova današnja Bosna i Hercegovina trebala promijeniti bar za početak?

Veoma je sporno, dakle uopšte ne umišljam da sam bio nešto važan u poetici pokojnice Jugoslavije, a nimalo nije sporno, na što sam ponosan, da sam je ljubio jer je ovom krajiškom siročetu, mojoj sudbinskoj braći i sekama nakon Druge svjetske klanice roditeljski pomogla da izrastemo u ljude. Nakon svih nesreća darovala me srećom. Izgradila nam kuće, gradove, škole, pruge, puteve, tetošila po bolnicama mukte, slala na besplatna ljetovanja, sijaset toga, a od svega važnije učila da volim svakoga i svugdje i da oni vole mene.

U umjetničkom konfliktu s poštenim i dobrim svijetom jugoslovenskog i bh. zavičaja nisam, o čemu maloprije pomenuh ponešto, ali da mi smeta, da me boli što ništa od upamćenog nije više časno isto niti po državnoj niti po ljudskoj niti po pravdi svetih knjiga, to stoji. S puste daljine, nakon skoro četvrt stoljeća, bilo bi nepristojno da dijelim savjete mada probleme, kao u partiji šaha, lako uočavam sa strane. No, ipak se ne bih usudio savjetovati, ali mogu u mali vremeplov, pa u svoj Bosanski Petrovac ranog djetinjstva. Sjećam se kroz ruševnu čaršiju što još dogorijeva i krajem majčinskih crnih marama i šamija briše suze, vode čovjekolike spodobe s tablama obješenim oko vrata, na kojim piše: "Ja sam bio fašista", "Ja sam izdajnik", "Ja sam ratni profiter", "Ja sam lopov". Bitangi, kojim bi te table pasale, bilo je i u Mostaru i u BiH i diljem bivše nam države nakon posljednjeg bezljuđa. Sve koji su iz tog rata izašli krvavih ruku, debeli i bogati trebalo je provesti bh i exYu čaršijama sa istim tablama. Za početak, ali te su protuve izmačile mali, mizeran dio mizerije završio je na deponiji za exYu smeće u Hagu, dio se gospoda među stradalim, nevinim svijetom.

MIšo Marić
MIšo Marić


U Mostaru, recimo, ne znam da je neko odgovarao, od ubica meni rodbinski dragih momaka Acka Finka, Jabe Jelovca, sinova mojih prijatelja Đeme Hume i Edhema Ajanića, Mirze i Sene,... mog roda iz "Kiša" Denisa Kokanovića koji me zamjenio u zgradi Dječijeg konzulata, Dragana Stojkovića, i Amele Tanović-Hodžić na spomen ploči u Zaliku gdje su je sa sedmomjesečnim čedom pod srcem i trogodišnjom kćerkicom Azrom našli minobačakom granatom. I preko 700 onih na Partizanskom koje mrtve ubijaju već 25 godina i tako dalje i tako stravičnije i tako tužnije i tako neutješnije. Na njihovim smrtima izrasli su tajkuni i buljumenta mutavih, a pohlepnih političara koju su BiH navukli crn pokrov, a sebi i potomstvu Eldorado. Ostalo sve i svi znaju i o, srama, niko ništa ne poduzima. Uvijek se sjetim pjesme “Čovek peva posle rata”, Dušana Vasiljeva kojem su 1918. navukli uniformu i poslali na Pijavu odakle se vratio bolan. Po povratku, napisao je pomenutu pjesmu sa stihovima:

“…Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine Klanja,
radi ovog svetog Saznanja
što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose ─
ostalo vam na čast”!


Okajao je, Dušan, tuđe grijehe i sklonio se od nečovještva sa 23 godine.

Prije rata si vodio čuveni ansambl "Mostarske kiše", proslavili ga duž bivše države, a i mnogo šire. Posljednjih godina smo bili svjedoci sporenja o pravima na ime, klasičnih mostarskih previranja i neuglasica. Kako na to gledaš danas i kakva je situacija po tom pitanju sada?

Počet ću od posljednjeg pitanja. Odgovor je gledam sa stidom. Jer sam Dušanov "Čovjek", a uradih to zbog u ratu usahlih Kapljica koje pomenuh, istine i pravde, još više da ne izađem iz hatora Kapljicama Ansambla danas na svim kontinentima. Smetalo im da se kite njihovim imenom, a ni nalik na njih, pa me obasipali zahtjevima da ispravim. Krenem pa skontam, zar da radi spora kradem vrijeme od Belle kao što sam za "Kiše" od njene majke Milene, istjerujući istinu jasnu i ćevap mozgu, te digoh ruke. Možda tu ne bih, ali postoji i odraslija pravda od zavičajne. Dakle, mogao sam, bez problema povoljno riješiti. Suštinski, sva ta prepiska je posljedica tamošnje faličnosti obraza.

Kad danas dođeš u Mostar, kako provodiš dane? Šta ti nedostaje od grada koji ti je dao sve, kako si mnogo puta kazao?

Obiđem par živih prijatelja, među kojim najvjerniju porodičnu prijateljicu Bobu Ćavar, drage Kapljice ostale tu, dobri narod u “Bristolu” koji me domaćinski dočeka, pripazi, majčin i prijateljske grobove na Sutini, Ice Voljevice na Šarića haremu, sad ću i prvog mostarskog prijatelja Kreše Ledića koji se od posljednjeg susreta pridružio majci Poli, braci Miki i Stanku na Smrčenjacima; puno grobova i mezara, obiđem, a svi mi do bola nedostaju, pa i sam sebi nedostajem iz vremena pitomijeg grada i boljih ljudi.

Kako ova naša današnja država izgleda prateći je iz engleske daljine, preko medija i razgovora sa prijateljima koji su ovdje?

Kao lijepa a sjetna Uspomena. Izgubljen raj.

Kad neko danas kaže Mostar, na šta sada prvo pomisliš?

Na ljudsku dobrotu, čestitost i ljepotu Mostara, prijatelje, ljubav, sunce, na Rondo.

Šta pišeš ovih dana, imaš li dva-tri stiha onako iz prve ruke?

Na početku nije, ali mnogo poslije mi se učinila poezijom posveta koju ispisah za "Dnevnik jednog apatrida". Nije taze, ne mora biti ni poezija, ali ovo sam ja:

HVALA

Sudbini za Azru.
Azri za Milenu.
Milenoj za Bellu.
Belli za najradosniju čaroliju života.


Eto, rode. A sad se odoh pakovat na jug, ko zna kad i da li ikad ponovo. Jer sam skresao kalendar. Ne kontam dalje od prekosutra ujutro, ako sam baš optimističan, do prekosutra uvečer. Sad do pohoda tamo gdje sam lijepo bio, a više me nema.

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Anketa
Hoćete li gledati novu "Audiciju"?
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: