Mirza Skenderagić: Većina teatara u BiH mi je dokazala da ih nagrađene drame ne zanimaju
Iako se njegovo ime svakodnevno ne spominje u javnom prostoru, Mirza Skenderagić spada u red najboljih mladih dramskih pisaca i pozorišnih kritičara u BiH. Rođen je u Sarajevu 1986. godine, a iza sebe već ima nekoliko nagrada za stvaralaštvo u oblasti teatra i filma. Njegove drame "Probudi me kad završi" i "Terapija" su višestruko nagrađivane, a također je dobitnik i priznanja za svoj dokumentarni film "Ja mogu da govorim".
Osim rada u teatru i na filmu, on je poznat i kao autor više stotina novinskih tekstova, naučnih studija, stručnih eseja te desetina filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča.
Kreativno pisanje je čisti zanat
"Moj prvi kratki dramski tekst naslova 'Terapija' je nastajao tokom jednog semestra na Dramaturgiji, a zatim je izabran među sedam najboljih sa svih akademija s prostora bivše Jugoslavije te je izvođen na njihovim scenama širom regije. On je prolazio kroz brojne izmjene i dopisivanja. Nedavno je objavljen i u časopisu 'Život', a na osnovu njega smo snimili i radiodramu u produkciji Dramskog programa BH Radija 1, čije premijerno emitiranje tek dolazi. Riječ je o klasičnoj duo drami čija radnja je smještena u psihijatrijsku ordinaciju u kojoj psihijatar i pacijent sravnjuju račune iz stravične ratne prošlosti, a koja se bavi fenomenom osvete i koja prezentira koliko je zapravo osveti teško odoljeti. Istovremeno, ona dokazuje da svi ljudi ne uživaju u činjenju zla, te da nekome zlo pristaje, a nekome ne. Na ovoj drami sam zapravo shvatio da je pisanje čisti zanat koji se vremenom i brojnim verzijama uči i usavršava, a koji podrazumijeva naizgled jednostavna pravila, motiv, zaplet, rasplet, preokret i kraj. Naravno, iza toga svega mora viriti jedna ideja koja sve to drži na okupu i koja tekstu daje istinski smisao", govori Mirza Skenderagić.
Također, njegova cjelovečernja drama "Probudi me kad završi", koju je pisao kao svoj diplomski rad, osvojila je prvo mjesto na Heartefactovom konkursu i pobijedila je među 144 prijave iz cijelog regiona u konkurenciji za najbolji savremeni angažirani dramski tekst.
"Tekst je nastajao tokom jedne godine, što je prosječan period koji je neophodan da se napiše jedna cjelovečernja drama. Riječ je, dakle, o tekstu koji je inspirisan savremenim grčkim filmom i formom drame apsurda, a predstavlja priču o jednoj porodici koju njena glava, tj. otac, drži zatvorenu na periferiji grada već dvije decenije s uvjerenjem da se Jugoslavija nikada nije raspala te da rat izvan zidina kuće i dalje traje. Na koncu, ta nasilna ljubav dobije i svoj nasilni kraj. 'Probudi me kad završi' je krik jedne usnule generacije koja razapeta između nemogućnosti odvajanja od prošlosti i straha od užasne i mračne sadašnjosti zaboravlja na sebe, na svoju sreću i osjećanja, na istinsko značenje riječi ljubav, a ne one koja je uvjetovana političkim sistemom. Tokom raspisivanja ove drame uz pomoć kolega, profesora Almira Bašovića i profesorice Ljubice Ostojić postepeno sam spoznavao složenost pisanja jednog dramskog komada, ali se i upoznavao beskonačnoj moći dramskog jezika", pojašnjava Skenderagić proces nastanka njegove drame "Probudi me kad završi".
Pozorišna angažiranost zahtijeva radikalne sadržaje i forme
Mirza Skenderagić kategorično ističe da je dramu najteže pisati, jer je najživotnija i najsloženija književna forma. Ta prokleta zakonitost teatra, kako on navodi, koji živi ovdje i sada ograničava autora, ali mu daje i mogućnost da kreira jedan novi svijet sa živim ljudima, o ljudima i za susret s ljudima, tj. publikom.
"Dobar dio teatara u BiH mi je jasno dao do znanja da ih ne zanima domaći nagrađeni tekst. Jedino je direktor Kamernog teatra 55 Emir Hadžihafizbegović učinio da se osjećam ponosno kao neko ko je prvi put donio ovu nagradu u BiH. On je jedini ozbiljno porazgovarao sa mnom. To je zaista šteta, ne samo za mene, već i za mnoštvo mladih ljudi koji pišu i šalju drame na stručne konkurse, koji su, da se ne lažemo, uz festivalske nagrade jedino mjerilo vrijednosti. Jedan konkurs poput Heartefactovog je neophodan i BiH, jer, bojim se da će bez njega bh. dramsko pismo zabadati u banalnost, populizam i šund", pojašnjava Skenderagić.
Govori kako nema ništa bolnije od praznog papira na kojem likovi stoje i čekaju da progovore, ali kada progovore i ožive na sceni, radijskoj ili pozorišnoj, oni postanu autorovi prijatelji, komšije, poznanici, u nekom novom obliku i s nekim drugačijim motivima.
"Svjedoci smo da siromašne i nestabilne sredine, kakva je i naša, žude za jeftinim smijehom i svojevrsnim tjelesnim pražnjenjem u teatru. Kada sam pisao svoje dramske tekstove, apsolutno sam pokušavao pobjeći od tih očekivanja, jer to nije i ne smije biti uloga teatra. Mislim da se predstave u našim pozorištima previše bave 'sumornom svakodnevnicom' i pokušavaju ju ismijati, što je po pravilu zadatak društvenih mreža. Mislim da se 'prava' tetarska angažiranost ne krije u doslovnom kopiranju stvarnosti, već da iziskuje mnogo radikalnije sadržaje i forme. Stvarnost u 21. stoljeću postepeno pretiče umjetnost i teatar, jer dok mi u pozorištima gledamo predstave o siromaštvu u društvu i smijemo se vlastitim glupostima, u stvarnosti otac izreže vlastito dijete i servira ga za ručak", kazao je Mirza Skenderagić.
Na kraju on govori da pisati dramski tekst u apsurdnom i tragičnom društvu kakvo je naše znači biti hrabar, bezobrazan, beskompromisan i krenuti od liječenja sebe kroz pisanje i sočavanje s onim što čovjeka koči u kulturnom, socijalnom i duhovnom razvitku. Međutim, on najavljuje da uprkos svim problemima neće odustati od pisanja, a već najavljuje da radi na svom novom komadu "Ytilaer", što zapravo predstavlja "Reality" pročitano naopako, koji govori o konstantnom ljudskom nazadovanju.
Šta predviđa zabrana TikToka u SAD-u i koje bi zemlje mogle slijediti taj primjer
