Intervju / Miranda Sidran o ocu Abdulahu: Sarajevo ima pravo na Sidrana kao na svako drugo osnovno ljudsko pravo

Bio je čovjek koji je utjelovio Bosnu i Hercegovinu. Iako ga više nema među nama, njegova prisutnost i dalje živi kroz svaku emociju koju je znao pretvoriti u umjetnost. Program pod nazivom "Duh Sidranov, eno, lebdi nad Miljackom" u povodu godišnjice njegove smrti bit će obilježen večeras s početkom u 19 sati u Bošnjačkom institutu u Sarajevu.

Prošlo je dvije godine od smrti Abdulaha Sidrana. Naravno, teško je svakoj osobi koja izgubi roditelja, ali smrću Abdulaha Sidrana je Bosna i Hercegovina izgubila čovjeka za kojeg se slobodno može reći da je bio jedan od njenih stubova - utkan je u svaku poru njene kulture. Kako biste opisali ove dvije godine bez njega?

Najprije, dozvolite da zahvalim vašem magazinu na interesu iskazanom za program kojim, s partnerom Bošnjačkim institutom, obilježavamo dvije godine od odlaska pjesnika, pisca, scenariste i publiciste Abdulaha Sidrana. Uistinu, teško je kad izgubimo roditelja, a naša specifičnost je samo u tome što mi je, radi službovanja u inostranstvu, s povremenim prekidima i radom u Sarajevu, gotovo tri decenije, jednostavno, bilo "malo" tate. Ničim se to vrijeme ne može nadoknaditi, ali su mi dragocjene naše prepiske, dopisivanje, mogu slobodno reći, dugi razgovori putem poruka.

Upravo tako mogu opisati dvije protekle godine, u kojima sam neprestano putovala kroz te naše razgovore, prebirala stare i manje stare fotografije, iščitavala iznova i iznova tatinu poeziju, razgovarala s njegovim prijateljima, poštovateljima, smišljala šta činiti što bi tatu radovalo. E, to niko ne može oduzeti, ne samo meni, nipošto, to je vlasništvo i osnovno pravo svih Sarajlija, svih nas na Balkanu koji razumijemo i možemo čitati bosanski jezik.

Istina je, kako navodite, da je Sidran bio jedan od stubova BiH i da je utkan u svaku poru njene kulture, baš kako je sjajni pisac Zlatko Topčić rekao: "Sidran je glas po kojem nas prepoznaju i pjesnik koji je najpotpunije izrazio biće našeg naroda i duh svog vremena, ali i dokaz da se i u malim jezicima i narodima mogu roditi veliki pjesnici". I nekako, kao sam od sebe, stvorio se i festival Sidranovi dani koji, vjerovali ili ne, postoji već dvije godine, a ovog oktobra idemo sa trećim.

Bosanskohercegovačka javnost je znala da se on duže vrijeme borio sa zdravstvenim problemima, ali je ipak mnogima bilo nepojmljivo da bi to zaista mogao biti kraj života našeg najvećeg pjesnika. Na društvenim mrežama pisao je o dogodovštinama iz bolnice i nasmijavao druge i u teškim trenucima. Ranije ste napisali da on pred posljednji odlazak u bolnicu nije djelovao tužno niti ustrašeno. Šta vam se iz tih njegovih posljednjih dana naročito urezalo u pamćenje?

Tata je "bacio" cigarete i alkohol 15 godina prije nego nas je napustio, nakon što su mu ugrađena tri bajpasa i urađena jedna od najkompleksnijih operacija na srcu. Imao je šalu o alkoholu, prepričavala se, u kojoj je parafrazirao Arhimedov zakon: "Svaka ljudska nesreća potopljena u alkohol, prividno gubi od svoje težine onoliko koliko teži potisnuta bol". Vodio je vrlo aktivan društveni život, putovao po Bosni, regiji, Evropi i svijetu, odazivao se na pozive da žirira na Venecijanskom filmskom festivalu, da čita poeziju na međunarodnim festivalima poezije od Milana do Medelina i svakako i na književnim večerima u organizaciji naše dijaspore i njenih udruženja.

Sve u svemu, poznata je njegova izjava i kako je imao puno sreće u svom nesretnom životu. Ipak, pandemija koronavirusa i bolest COVID najviše su ugrozili njegovo zdravlje. Pravo je čudo kako je preživio ono što se na njegovim plućima dešavalo, kako su kazali "citokinska oluja", što je zapravo ogromna upala koja dovodi do otkazivanja pluća, bubrega, mozga i drugih organa. Nakon četiri dana u induciranoj vještačkoj komi, tata se probudio, ostao još par sedmica u bolnici, a u bolničkom vozilu nakon otpusta iz bolnice i u toku vožnje kući pričao mi je o susretu i razgovoru sa Julijem Cezarom, Džingis-kanom i Isa a.s..

Nekoliko godina nakon COVID-a, dijagnosticiran mu je tumor nepoznatog primarnog porijekla s metastazama na jetri. Terapija mu je pomagala, "pametna", imunoterapija. Samo, srce nije izdržalo, umorno je bilo isuviše. Posljednja tri dana proveo je u Općoj bolnici. Pogled iz sobe 918 pružao se na njegov fakultet, na ulice njegovog djetinjstva i mladosti. Posljednjom snagom dokoračao bi do prozora i gledao preko, držeći rukom glavu da ne klone. Kako je divni čovjek i doktor Čehajić izgovorio: "Tata ti se samo ugasio". Duboko sam uvjerena da mu je puno bolje tamo gdje se sada nalazi. Jer, kako je nedavno napisao: "Ko ovdje danas ima i mrvu duše, za njega nema ni mrve nade", a tata je imao dušu, preveliku za ovaj svijet.

Kako biste opisali svoje djetinjstvo? Kako je bilo odrastati uz njega i majku Šahbazu?

Lijepo je bilo naše djetinjstvo. Kažem "naše" jer mi se iz ove životne perspektive, čini da su i sami bili djeca kada su me dobili, mama je imala svega 21-22 godine, tata 24-25. Lijepo smo živjeli, najprije kod maminih roditelja, na Kovačima, u Miščinoj mahali, od mog rođenja nekih 5-6 godina dok tata nije "dobio stan" na dobroj Čengić vili. Sjećam se kada je 1976. godine, u nekim ranim satima jutra, došlo do jake plinske eksplozije i svi stanari okolnih zgrada su evakuirani, a tata se polako, ritualno kao i svako jutro, brijao, pripremao za izlazak, sišao, išao po novine i doručak pa mi zviznuo karakterističnim prepoznatljivim "našim" zviždukom, da se popnem u stan jer je gotova i džigerica i jaja... Nikad nije paničario, nikada imao nekog straha, a bivalo je i zemljotresa koji su se dobro osjetili na 4. spratu u toj "Limenci" u Džemala Bijedića.

Imali smo u jednom trenutku i vikendicu, nekoliko godina smo provodili tamo u seoskom ambijentu, ali sa nama i naši prijatelji, od mojih, moj dragi školski prijatelj iz klupe iz osnovne škole, pjesnik, poznati muzičar i pjevač Armin Šaković. To su trenuci zezanja do krajnjih granica, zvonkog smijeha, bezbrižnosti, zabave. Mama i tata su bili vrlo društveni, stalno smo imali u gostima ili išli u goste kod Marka i Gordane (Vešovići), Steve i Snježane (Tontići), dolazio bi i Ivan i Nihada (Kordići) - i ljetovalo se zajedno i Nove godine dočekivale, Gavro i Bilja (Grahovac) obavezno još nakon otvaranja Doma pisaca, kroz moje srednjoškolske i fakultetske godine, svi smo bili kao jedan i živjelo se i za drugoga, niko nije bio tu samo radi sebe.

Selidba pred Olimpijadu u centar grada, ako je išta promijenila, to bi bila samo još frekventija druženja, cjelonoćna šahiranja, svima je taj stan u Kate Govorušić (sada ulica Jezero, a uskoro Sidranova), bio "nanogu" i svi su se osjećali dobrodošli i kao kod kuće.

Nakon njegove smrti, publika je imala priliku pogledati remasterizovanu verziju "Oca na službenom putu". Postoji li inicijativa da se i drugi filmovi nastali po njegovim scenarijima remasterizuju i napokon sačuvaju na način na koji to zaslužuju?

Inicirat ćemo. Ima da postoji. Ne bih rekla da bismo tu mogli naići na bilo kakva protivljenja ili prepreke. Zaista je za sve potrebno mnogo više vremena nego što bi čovjek pomislio. Čini mi se da sve uzima trostruko više vremena negoli bismo smatrali primjerenim i dostatnim. Opet, ima ona "ko zna za šta je to dobro" i "sve u svoje vrijeme". Svako činjenje i nečinjenje ostavlja trag i simbolizira vrijeme, epohu, kretanja u društvu, opredijeljenja kako zajednice tako i pojedinaca. "Sve će biti dobro i svaka stvar bit će dobra", kaže tata pa ja to uvjerenje i pristup slijepo slijedim.

Iza njega su ostala dva izuzetna scenarija - "Treći otac" i "Tvrđava". U više navrata ste spomenuli da niko nije izrazio interes da oni budu snimljeni. Smatrate li da je ovo sistemsko zatiranje njegovog stvaralaštva s kojima se on suočavao i tokom svog života ili jednostavno trebamo vjerovati u ono što nam govore - da za umjetnost nema novca?

Tata je još 2014., kada mu je dodijeljena nagrada Književno žezlo u Skoplju u organizaciji Društva makedonskih pisaca, kazao, a od tada i ponovio nekoliko puta, kako mu se nakon rata nije pojavio nijedan ozbiljan producent zainteresiran za njegove scenarije kojih je već tri držao u ladicama. To je i neshvatljivo i nedopustivo, ali moguće. Vidjet ćemo šta će donijeti novi dani, a osobno ne sumnjam u rasplet od najboljeg interesa za sve nas, mislim na ljubitelje dobrog bh. filma i one koji donose odluke na važnim mjestima za kinematografiju. Bit će omogućena i inostrana podrška i sponzorstvo, čim domaći akteri podrže svojim očekivanim potezima.

Postoji li neko njegovo djelo za koje smatrate da je politički najhrabrije, ali možda nedovoljno prepoznato ili pogrešno interpretirano u javnosti?

Nedavno sam slušala razgovor s genijalnim piscem i tatinim prijateljem Semezdinom Mehmedinovićem. Govoreći o vlastitoj knjizi, našao je mjesta da pomene i značaj Sidranovog stvaralaštva, naročito ističući, i to u par navrata, snagu Sidranove, kako je rekao, "rane poezije". Slažem se u potpunosti i preporučujem na prvo ili novo čitanje Sidranovih ranih stihova. A kada su tatu pitali koje mu je njegovo djelo najbolje, svakako, odgovorio je da se nada da ga još nije napisao. Vrlo hrabro, na satiričan način, tata se "obračunavao" sa pojavama nepravde, nepoštenja, prevara i obmana, u društvu. U knjizi "A Nurija veli", koju je žanrovski nemoguće odrediti, nalaze se zapisi o svakodnevici, kako ju doživljava pjesnik i "povremeni komentator društvenih zbivanja".

Iz usta narodnog filozofa Nurije, kojeg je tata kreirao i ime mu dao po onom Nuriji što je pod snajperima trčao ulicama Sarajeva. Evo šta kaže tatin Nurija, primjera radi: "Ako ti neko kaže da smo u svemu najgori, slobodno mu reci da laže! Nema niko da bolje od nas zabija glavu u pijesak" ili: "Čim su lopovu dali ime 'kontroverzni biznismen', naša se propast više nije mogla zaustaviti" pa: "Tu nema lijeka. Što je insan gluplji, to su mu stavovi čvršći, a uvjerenja dublja" i evo još samo jedna: "Kad planiraš prihode, slobodno prepolovi. Kad planiraš rashode, obavezno udvostruči."

Mnogo nam svima fali tatino, kako je nazvao, "fejsbučarenje", jer bi gotovo svakoga jutra objavljivao novu Nurijinu poruku. Mnogo, mnogo toga je još uvijek neobjavljeno, u smislu objedinjavanja u knjigu, a imamo želju da objavimo drugi dio "A Nurija veli", iz crtica s tatinog Facebook profila i iz njegovih fascikli i bilježnica. Ničim ne bismo mijenjali završetak "prvog Nurije": Epitaf: "Imadoh nesreću da me nisu shvatali ni oni što su me ubijali, ni oni što su me branili". ("Bosna")

Što se tiče njegove zaostavštine u vidu pjesama i zabilješki, planirate li ih objaviti?

Duga je lista prioriteta. Nekada je ostvarenje manjih ciljeva i sporija putanja, mnogo dobra motivacija za neumoran rad na ostvarivanju većih ciljeva. Nemjerivo je vrijedan festival koji je nastao spontano i uistinu kao odgovor na raspoloženje Sidranove publike svih generacija koji su se na trenutak osjetili kao da im je nešto prenaglo i neočekivano oduzeto i otrgnuto. Sarajevo ima pravo na Sidrana kao na svako drugo osnovno ljudsko pravo. Zbilja je prevažna činjenica da su programe prvog i drugog festivala Sidranovi dani posjetile na hiljade ljudi. Imali smo i goste iz regije koji su doputovali u Sarajevo radi našeg festivala.

Važna je i inicijativa preimenovanja ulice Jezero u Sidranova. Međutim, pojavila se tehnička prepreka. Bukvalno je potrebno prikupiti potpise stanara u toj ulici, riječ je o oko 150 potpisa, ali to nema ko da izvede. Inicijatori iz Općinskog vijeća, sada zastupnici u Skupštini Kantona Sarajevo, su ti koji pokušavaju da nađu, da li volontere iz Mjesnih zajednica u Općini Centar ili na neki drugi način, nije mi poznato. Upravo je danas i objavljena poštanska markica sa Sidranovim likom. To jeste spomenik i priznanje Pjesnikovom tragu u vremenu. Kaže se kako su poštanske marke "ambasadori države", a evo, jedan od naših najvećih ambasadora kulture, Abdulah Sidran, putovat će svijetom i kroz filateliju.

Ono najvažnije je da je prepoznat značaj i potreba da se u Sarajevu pronađe adekvatan prostor i ustanovi i otpočne s radom Mali muzej melanholije ili Sidranova soba, što je bila tatina velika želja. Govorio je o tome često za života i ostavio oko 3.000 knjiga, rijetkih i manje rijetkih naslova koje je sam prikupljao čitavog života i napravio vlastitu klasifikaciju prikupljene građe. Tako tu nalazimo klasifikacijska poglavlja "Logorologija", "Sarajevski Jevreji", "Srbija", "Rat protiv Bosne", "Sarajevo", i tako dalje.

Njegova je želja da toj knjižnoj građi mogu slobodno pristupiti istraživači, studenti, gosti, posjetitelji našeg grada. U prostoru koji je identificiran, nalazit će se i brojne nagrade (Zlatne arene, Vjekoslav Afrić, Zmajeva nagrada, itd.), plakete, počasni doktorati, predmeti od značaja. Idejni i izvedbeni projekt je u izradi, a poklanja ga svome prijatelju Sidranu i gradu Sarajevu naš ugledni i naprosto genijalni arhitekta Amir Vuk Zec.

A najkraći odgovor na ovo pitanje bi bio da svakako namjeravamo objavljivati Sidranova djela iz zaostavštine. Ipak, vrijeme da se steknu za to neophodni preduvjeti, polako teče, ali se i bliži pravi momenat za to. Jer, kako je književnik, filozof, prevodilac Slobodan Blagojević kazao: "Sarajevo je izgubilo svog pjesnika. Sarajevu su pjevali i pjevaju sjajni pjesnici, ali nijednog ne možemo povezati sa Sarajevom kao što možemo Sidrana - u tom duhovnom sjedinjavanju pjesnika i grada. On je svom gradu podario lirski glas".

U kojem smjeru vidite dalji rad festivala Sidranovi dani?

Zadržavamo datume, prema prvobitnoj želji da festivalski dani budu "oko" tatinog rođendana, koji je 2. oktobra. Ove godine će naš trodnevni festival početi u četvrtak, 1. 10., a programi će uglavnom biti održani u Bosanskom kulturnom centru, što smo već utanačili sa Zehrudinom Isakovićem, direktorom ove važne institucije i njegovim saradnicima. Kao i do sada, duh Sidranov će lebdjeti nad Miljackom, slušat ćemo njegove stihove, pogledati film "Praznik u Sarajevu" u čast režisera tog filma Benjamina Filipovića, od čijeg odlaska se ove godine navršava nevjerovatnih 20 godina, pogledati i dokumentarni film o Kulinu banu, izložbu fotografija i još ponešto čime želimo obradovati Sidranovu publiku i poštovatelje.