"Mene interesuje obični čovjek"
Vaša najnovija izložba fotografija nosi naziv 'Sveta zemlja' i u suštini fotografije koje ste izložili u sarajevskom 'Novom hramu' prikazuju palestinsko-izraelski sukob. No, prva interesantna stvar vezana za izložbu jeste da ste fotografije pravili čak 6 godina. Je li to znači da je sama izložba davno planirana?
Zbog prirode moga posla ja obično istovremeno radim na nekoliko projekata, za neke treba manje, a za neke više vremena. Tako je i sa projektom koji sam izložio u Novom hramu. Fotografije su nastajale godinama, na čestim putovanjima u Palestinu i Izrael gdje sam pravio reportaže o različitim temama. A kad su se stekli uslovi odlučio sam se za postavku izložbe pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo i u saradnji sa Jevrejskom opštinom.
Za one koje neće imati priliku vidjeti izložbu, možete li nam reći ukratko šta specifično donose i prikazuju ove fotografije?
Ja mislim da fotograf cijeli svoj život pravi jednu fotografiju, baš kao što i pisac piše jednu knjigu. Mene su oduvijek interesovale fotografije koje šapću, nasuprot vrištećim fotografijama. Moj je jedini cilj da barem za trenutak nagovorim čitaoca da se zamisli u koži subjekta fotografije. Ljudi – žrtve koje su prošle kroz pakao na zemlji poslije izvjesnog vremena polažu ekskluzivno pravo na bol i patnju te postaju pomalo bešćutni. Fotografija ima jedno urođeno svojstvo, a to je da napominje ljude da nisu sami i da nisu jedini, bilo da su u pitanju dobre ili loše stvari.
Izraelsko-palestinski sukob je tema koja već decenijama zaokuplja medijsku pažnju, i Vi ste svakako njen dio. Dakle, radi se o nečemu što je do sada obrađeno na sve moguće načine. Stoga bi bilo interesantno da nam kažete šta je zapravo bilo vama inspirativno ili koji je to Vaš ugao gledanja na ovu predugu priču?
Teško je iscrpiti sve varijante, broj varijanti na koje možete ispričati istu priču teži beskonačnosti. U slučaju Bliskog istoka, te se mogućnosti rapidno iscrpljuju. Bosna ima dosta zajedničkog sa nekim bliskoistočnim zemljama, prije svega Libanom, Palestinom i Izraelom. Sve su to male zemlje sa zanimljivim geopolitičkim položajem koje prlaze kroz slične mijene i čija sudbina se prečesto određuje u centrima moći sa manjim ili većim učešćem stanovnika tih zemalja.
Kakve impresije inače nosite iz Palestine i Izraela, i jeste li snimali na obje strane u ovoj još uvijek neriješenoj borbi?
Mene kao fotografa ne interesuju dječaci sa kamenicama ili vojnici sa puškama jer to su opšta mjesta i tu se vrlo lako upetljati u stereotipe koje ja očajnički pokušavam izbjeći. Daleko više me interesuje sudbina običnog čovjeka, koji je istrgnut, otuđen i čija je egzistencija ugrožena bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost.
Izraelsko-palestinska priča je, kako se barem kod nas shvata, crno-bijela, borba između loših i dobrih momaka. Izraelci gunjetavaju Palestince, ne dozvoljavaju im osnivanje države i normalan život. Da li ste Vi uspjeli pronaći išta osim ovakve slike i to prenijeti na svoje fotografije?
Nijedan sukob nije crno-bijeli, postoji tu i niz sivih nijansi. Lako je sa distance pametovati, i upravo novinari prednjače u pametovanju, predrasudama i minder analizi. Meni je draže posmatrati širi kontekst u kojem se određene stvari dešavaju, inače postoji opasnost da pojednostavljujemo stvari i ugađamo stereotipima. U slučaju Palestine i Izraela danas se radi o nesrazmjernoj borbi između jedne od najboljih vojski na svijetu i loše organizovane skupine ljude koja je stjerana u ćošak i nema više ništa za izgubiti.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
