Melika Salihbeg Bosnawi bila je intelektualka koju smo nedovoljno poznavali: "Nećemo pristati da se žene zanemaruju"

Ime Melike Salihbeg Bosnawi u književnim časopisima stoji uz eseje i poeziju, a u sudskim dokumentima nalazi se među optuženima u Sarajevskom procesu 1983. godine. U sačuvanim pismima piše o pisanju, vjeri, zatvorskom iskustvu i mogućnostima života i rada nakon oslobađanja.

Izložba je nastala kustoskom i digitalnom obradom obimne arhivske građe, čije je prikupljanje počelo još za njenog života i nastavljeno nakon smrti. Kroz rukopise, sudske presude i žalbe, prepisku i lične dokumente prati njen književni i intelektualni rad te javno djelovanje u različitim društveno-političkim okolnostima, u Bosni i Hercegovini i izvan nje.

Građu je Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u aprilu 2023. godine poklonio njen sin Amir Knežević. Legat se čuva u arhivu Muzeja, a iz te institucije navode da izložba donosi prvo javno istraživačko čitanje ove građe.

Melika Salihbeg Bosnawi rijetko se spominje u pregledima bosanskohercegovačke književnosti. S tim u vezi, autorica izložbe i saradnica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Hajrija Osmanhodžić govorila je o tome je li zanemarena zbog onoga što je pisala, zbog onoga što je bila ili zbog toga što se nije uklapala ni u jedan tabor.

"Razlozi njene slabe zastupljenosti u književnim pregledima pitanje su za istraživanje književne historije i percepcije njenog djela. Moj zadatak u ovoj izložbi bio je obraditi i predstaviti sačuvanu građu te ponuditi osnovu za takva istraživanja. Nisam polazila od unaprijed postavljenog objašnjenja njenog mjesta u književnosti. Građa pokazuje autoricu koja je objavljivala poeziju, poetsku prozu, eseje i dramske tekstove, prevodila i izvodila performanse. Nadam se da će izložba taj raznovrstan rad učiniti vidljivijim i potaknuti njegovo daljnje čitanje i istraživanje", rekla je.

"Život i historija čine muzeje neophodnim"

Njena zbirka u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH velikim dijelom se sastoji od lične pisane zaostavštine i prepiske. Osmanhodžić je otkrila šta ju je u tim pismima najviše iznenadilo ili potreslo.

"Najviše me se dojmilo kako se u jednom kratkom dokumentu susreću intelektualni život i sasvim neposredne ljudske potrebe. U pismu predsjedniku suda, uz zahtjev za promjenu advokata, moli da joj se dopusti prijem knjige o Kantu i posjeta sina Amira. U tom obraćanju istovremeno su prisutni nastojanje da pripremi vlastitu odbranu, potreba za čitanjem i želja da ostane povezana sa sinom. Život i historija čine muzeje neophodnim. Iza formalnih biografskih podataka vidimo osobu i posljedice događaja na stvarno ljudsko biće", kazala je.

Dalje je govorila o tome šta je posjetilac koji danas prvi put čuje za Meliku Salihbeg Bosnawi prvi put ostao uskraćen svih ovih decenija te o stihu ili tekstu po kojem bismo je trebali pamtiti.

"Publika koja Meliku Salihbegović Bosnawi poznaje prvenstveno kroz Sarajevski proces ostaje bez uvida u raznovrsnost njenog književnog i umjetničkog rada. Izložba nastoji otvoriti prostor i za upoznavanje tog dijela njene zaostavštine. Ne bih je svela na jedan stih, ali bih kao poziv na čitanje izdvojila 'Sedmi padež ili Pouku iz gramatike'. Taj tekst otvara pogled na autoricu koja istražuje dramski jezik, identitet i mogućnosti umjetničkog izraza. Voljela bih da izložba potakne interes i za taj dio njenog stvaralaštva", objasnila je.

Zbirka Melike Salihbeg Bosnawi "Nebeska deva" objavljena je 1986. u Cirihu, u izdanju Bosanskog instituta. Šta govori činjenica da je bosanskohercegovačka pjesnikinja tada morala objavljivati u Švicarskoj.

"Objavljivanje 'Nebeske deve' u Cirihu 1986. godine važan je dio priče o tome kako je autorica, nakon izlaska iz zatvora, nastavljala svoj književni život. U obraćanjima iz tog perioda govori da je u domovini teško dolazila do mogućnosti za zaposlenje, objavljivanje i povratak javnom radu. Mjesto objavljivanja samo po sebi ne govori sve o okolnostima pa taj podatak posmatramo zajedno s pismima, obraćanjima i intervjuima iz tog vremena. Iz njih se vidi da izlazak iz zatvora za nju nije istovremeno značio i mogućnost nesmetanog nastavka profesionalnog života", navela je.

"Pitanje drugih osuđenih također nije tema ove izložbe"

Melika Salihbeg Bosnawi osuđena je u Sarajevskom procesu 1983. godine. To je bilo suđenje grupi muslimanskih intelektualaca, među kojima je bio i Alija Izetbegović. Okružni sud u Sarajevu osudio ju je po članu 133 KZ SFRJ na pet godina zatvora. Taj član se odnosio na neprijateljsku propagandu, takozvani verbalni delikt.

U zatvoru je stupila u štrajk glađu i nakon 73 dana puštena je na uslovnu slobodu. Svi osuđeni u procesu pomilovani su 25. novembra 1988. godine. Jedni taj proces opisuju kao montirano političko suđenje, a tadašnje vlasti su ga predstavljale kao borbu protiv vjerskog ekstremizma. Kako izložba pristupa tom procesu?

"Muzeji nisu, ili ne bi trebali biti sudnice. Prikazujemo dokumente, a publika je pozvana da ih čita. Mi smo ispričali priču o jednoj osobi, iz dokumenata koji su u vlasništvu muzeja. Proces predstavljamo kroz dokumente sačuvane u njenoj zaostavštini: sudska rješenja, presude, žalbe, izjave i prepisku. U presudama i rješenjima predstavljamo navode na kojima je zasnovana presuda, a uz njih prikazujemo i njene iskaze, žalbe i osporavanja procesa, jasno razlikujući te izvore. Nastojala sam pokazati kako se taj događaj odrazio na njen život, porodicu, profesionalni status i stvaralaštvo. Dokumentarni pristup ne znači da zanemarujemo težinu tog iskustva, nego da jasno pokazujemo iz kojih izvora o njemu govorimo. Cjelovita ocjena procesa pitanje je za historiografiju i pravnu nauku", pojasnila je Hajrija Osmanhodžić.

Neki od osuđenih u Sarajevskom procesu kasnije su postali državnici, akademici i javne ličnosti. Melika Salihbeg Bosnawi nije. Šta to govori o tome ko u našem društvu ima pravo na rehabilitaciju? Da li je to bila neka vrsta druge, neizgovorene presude?

"Ona sama je napisala da ne želi biti rehabilitirana, i to je važan dio sačuvane građe. Napisala je: 'Ne želim biti rehabilitirana' u istoimenom tekstu iz 1989. godine. Prema tom tekstu, protivila se očekivanju da se od žrtava procesa traži udaljavanje od uvjerenja zbog kojih su osuđeni, jer bi to za nju značilo da je njena vjera i dalje nešto što treba opravdavati. Njen kasniji položaj ne bih sažela izrazom 'druga presuda'. Građa konkretnije govori o njenim nastojanjima da ponovo uspostavi mogućnost rada, objavljivanja i normalnog života, kao i o njenoj potrebi da se vlastito iskustvo prizna i razumije", pojasnila je autorica.

Dalje je navela da je u ovom pitanju važno razlikovati javno priznanje, književnu percepciju i rehabilitaciju.

"Naglašavam da pitanje drugih osuđenih također nije tema ove izložbe. Izložba o Meliki Salihbeg Bosnawi je jedna u nizu iz našeg projekta 'Historija žena Bosne i Hercegovine'. Želimo govoriti o jednoj ženi jer smo svjesni da postoji u javnosti potreba da se žene zanemaruju i da se svi drugi vezani za njih više izučavaju nego one same. I nećemo na to pristati", poručila je.

"Vjera je važan dio načina na koji razumijeva umjetnost, etiku i vlastito djelovanje"

Melika Salihbeg Bosnawi je htjela biti priznata kao slobodno političko biće i kao stvarateljica i to kao žena, muslimanka i intelektualka istovremeno. Da li bi danas ijedna strana u BiH prihvatila "cijelu" Meliku ili bi svako uzeo samo dio koji mu odgovara?

"Ne mogu procjenjivati kako bi je danas prihvatile različite političke ili društvene skupine niti mislim da bi bilo korisno nju ponovo smještati u unaprijed zadate tabore. Kao autorici izložbe, važno mi je bilo da je ne svedem na jedan događaj, jednu političku odrednicu ili samo jedan dio njenog identiteta. Zato predstavljamo različite periode njenog života i različite oblike njenog stvaralaštva. Njeno filozofsko obrazovanje, književni rad, vjera i javno djelovanje dio su iste životne i stvaralačke cjeline. U njenim tekstovima vjera je važan dio načina na koji razumijeva umjetnost, etiku i vlastito djelovanje, a izložba nastoji omogućiti publici da upozna upravo to njeno samorazumijevanje. Razumjeti jednu autoricu ne znači nužno slagati se sa svakim njenim stavom. Znači pristupiti joj pažljivo, u kontekstu i bez svođenja na unaprijed odabranu oznaku. Voljela bih da izložba upravo tu složenost učini vidljivom", ispričala je.

U pismima piscima i P.E.N. centrima, Melika Salihbeg Bosnawi traži solidarnost kolega. Autorica je govorila o tome je li ta solidarnost bila stvarna i da li je i književna zajednica dio odgovornosti za njenu izolaciju.

"Sačuvana građa pokazuje i oblike podrške i njena razočaranja. Dokumentovana je podrška Hrvatskog PEN centra, slovenskih pisaca i novinara te međunarodnog PEN-a, ali i njeno nezadovoljstvo odnosom pojedinih književnih organizacija, o čemu govori u svojim obraćanjima i sudskom iskazu. Zato sam nastojala predstaviti konkretne odnose i obraćanja, a ne donijeti jedinstvenu ocjenu cijele književne zajednice. Njene prigovore treba ozbiljno pročitati, ali ocjena odgovornosti pojedinaca i institucija zahtijevala bi razmatranje konkretnih postupaka i šire dokumentacije, što prelazi okvire ove izložbe. Izložba pokazuje kome se obraćala, šta je tražila, na kakvoj je podršci zahvaljivala i kakve je tragove tih odnosa sačuvala", kazala je.

Iz Muzeja Alija Izetbegović ranije su naveli da cjelokupna dokumentacija o Sarajevskom procesu ni danas nije dostupna javnosti. Na pitanje da li je to otežalo pravljenje izložbe o ženi čiji je najvažniji životni događaj još uvijek djelimično "zaključan" u arhivima, Hajrija Osmanhodžić je odgovorila:

"U pripremi izložbe radila sam s građom iz zbirke Melike Salihbeg Bosnawi u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Polazište je bilo predstavljanje te zbirke, a ne rekonstrukcija cjelokupnog sudskog postupka. Na osnovu tog rada ne mogu potvrditi stanje ni dostupnost cjelokupne dokumentacije u drugim institucijama. Mogu govoriti o građi kojom zbirka raspolaže i o tome šta nam ona omogućava da istražimo i predstavimo. Njen obuhvat jasno razlikujemo od cjelokupnog spisa procesa".

U pripremi su i knjige o Meliki Salihbeg Bosnawi

Otkrila je šta je ova izložba njoj lično promijenila te postoji li nešto što je o Meliki Salihbeg Bosnawi mislila prije rada na njenoj zaostavštini, a sada zna da nije tačno.

"Ne bih rekla da je rad na izložbi jednu sliku zamijenio potpuno suprotnom. Ono što sam znala postalo je složenije i konkretnije. Jedno je poznavati biografski podatak, a drugo čitati dokumente koji pokazuju kako je osoba prolazila kroz određeno iskustvo. U njenoj zaostavštini istovremeno pratimo književni i filozofski rad, duhovna pitanja, odnos prema sinu i nastojanja da osigura osnovne uslove za život. Posebno mi je važan kontinuitet pisanja. Sačuvani su i tekstovi iz zatvorskog perioda, a stvaralaštvo se nastavilo i kasnije, kroz različite forme. Zato sam je nastojala predstaviti kroz različite periode života i oblike stvaralaštva", ispričala je.

Dalje je kazala da je željela da publika dobije mogućnost da je upoznaje kroz više izvora i da njeno djelo ne ostane samo dodatak priči o njenoj biografiji.

"Važno je ponoviti: stvarne žene koje su djelovale decenijama u našoj kulturi ograničavaju se šturim istraživanjima na sve drugo - osim njih samih. Feministička javnost, međutim, u našoj zemlji raste. Mi ćemo u budućnosti nastaviti ozbiljna istraživanja. Građa koju nam je Amir Knežević poklonio, a koja je vezana uz život i rad Melike Salihbeg Bosnawi otvorena je akademskoj zajednici, već su o njoj napisani radovi i pripremaju se knjige. To je važnije od ijednog 'tabora' i svake predrasude. Ljudi koji istražuju moraju biti stvarno zainteresirani za historiju, a ne podilaziti trenutnim prohtjevima dnevnih politika", rekla je Hajrija Osmanhodžić na kraju razgovora za Klix.ba. Melika Salihbeg Bosnawi preminula je 2017. u 73. godini.