Marysia Nikitiuk: Ili ćemo biti slobodni ili će se naša djeca probuditi u Orwellovom romanu

U Sarajevu radi na istraživanju, razvoju scenarija i povezivanju sa producentima i profesionalcima iz cijelog svijeta.

Vrijeme je filma u gradu na Miljackoj, a rat u Ukrajini je u fokusu svakog razgovora u 2022. godini, pa tako i na Sarajevo Film Festivalu. O radu ove perspektivne ukrajinske umjetnice, njenim pogledima na trenutno stanje u Ukrajini, saznali smo više iz jednog popodnevnog razgovora na kafi u Sarajevu.

"Diplomirala sam novinarstvo Kijevskom nacionalnom univerzitetu Taras Ševčenko i pozorišnu kritiku na Kijevskom nacionalnom univerzitetu Karpenko-Karyi. Pišem scenarije za filmove od 2012., a režijom se bavim od 2014. godine. U 2016. moj scenarij za film 'Kada drveće pada' je dobio nagradu Kieslowski za najbolji scenarij iz istočne Evrope na ScripTeastu u Kanu. Kasnije je taj film prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu. U 2019. godini je film 'Evge' čiji sam ko-autor sa Narimanom Alievim je imao svoju premijeru u Kanu. Ove jeseni završavam film 'Sretna djevojka' ('Lucky Girl'), a uvijek radim i na novim temama i pitanjima", prepričava nam svoj rad naša sagovornica.

Vrijeme od početka invazije Rusije na Ukrajinu motivisao je Niktiuk da svojim radom obrađuje teme koje se direktno vežu za stvarnost koju ukrajinski narod živi danas.

"2014. godine sam napisala scenarij i snimila kratki film 'Mandragora' koja priča o mladoj ženi čiji je muž ubijen u ratu. Riječ je o nadrealističkoj priči koja se posebno bavi PTSP-om. U Sarajevu radim na novom scenariju za film 'Trešnjin cvijet' koja povezuje priče civila iz Ukrajine i susret sa psihologinjom iz Bosne, koja nosi svoje iskustvo rata. Tu se naše priče isprepliću", pojašnjava Nikitiuk.

Sa Maryisom otvaramo brojne teme vezane za trenutno stanje u Ukrajini.

"Ako sagledate historiju unatrag, Ukrajina ratuje sa Rusijom već 300 godina. U 17. vijeku je ukrajinski jezik i kultura zabranjivan. Naši ljudi su ubijani stoljećima. Riječ je o dubokom sukobu, koji proizlazi iz destruktivne kolonijalističke politike. Danas Putinova Rusija nastavlja ovu politiku. Ovo je samo početak najvećeg i najvažnijeg rata u 21. vijeku, u kojem ćemo svi pobijediti i živjeti slobodno ili će se naša djeca probuditi u Orwellovom svijetu", pojašnjava nam Nikitiuk.

Dalje podcrtava da je Ukrajini sigurno potrebna pomoć da izdrži, ali ljudi širom slobodnog svijeta također moraju napraviti izbor i boriti se za slobodu.

"Riječ je o teškim vremenima. Danas je blizu 20% Ukrajine pod okupacijom. Ukrajinska vojske sa bori lavovski, štite ljude i teritoriju. Ovih dana čujemo neke ohrabrujuće vijesti iz Hersona. Bilježi se niz napada Rusa na civile kako bi proširila strah. A mi postajemo samo više ljuti i ne razmišljamo da odustanemo. Danas je u centru pažnje Nuklearna elektrana u Zaporožju, koju je Rusija minirala, stavila vojnike i oružje, te sad ucjenjuje cijeli svijet nuklearnom katastrofom", dodaje Nikitiuk.

Prepričava nam prve dane rata.

"Probudila sam se u 4:20 jutra 24. februara. Vrlo brzo sam shvatila da prave rakete padaju na Kijev. Spakovala sam torbu i spremila, ali nisam imala kuda ići. Ljudi su bili u šoku, ne možeš se spremiti za rat, posebno ako si civil. Zatim sam provela nešto manje od dva mjeseca dijeleći hotelsku sobu sa 6 ljudi na zapadu Ukrajine, volontirajući, pomažući ženama s djecom da dođu do granice s Poljske. Vratila sam se u Kijev, prvi šok je prošao i bilo je jasno da se zemlja sprema za dugi i teški rat", prepričava nam Marysia.

U vremenu provedenom u selu Smyga u regiji Rivne, sa stotinjak raseljenih ljudi, uglavnom žene i djece, imala je priliku prepoznati šta sve djeca i tinejdžeri prolaze u percipiranju rata i izazova koji sa njim dolaze.

"Iz toga sam razvila priču o tinejdžerki i odraslom muškarcu koji traže spas. Upoznala sam kasnije novinara koji je kao dijete preživi ratove na Balkanu, a koji je došao u Ukrajinu sa željom da pomogne. Tako sam povezala priču. Zahvaljujući Sarajevo Film Festivalu i njihovom rezidencijalnom programu za ukrajinske umjetnike u maju sam došla ovdje. Vraćam se u Kijev 3. septembra, sa razvijenim idejama za finaliziranje scenarija na kojem radim", dodaje.

Za vrijeme svog boravka u našoj zemlji, Maryisa je otišla u posjetu Srebrenici, a zatim i Vukovaru u Hrvatskoj. Ostvarila je saradnju sa Memorijalnim centrom Srebrenica koji pruža podršku istraživačima u raznim oblastima kroz organizaciju posjeta, dostavljanje informacija i podataka, ali i besplatnu podršku kustosa i saradnika.

"Bilo je to jako teško iskustvo. Ne možete opisati šok koji imate kada stojite na 8000 grobova ljudi, koji su ubijeni u jednom danu. Ogromna tragedija dogodila se i u našem Marijupolju, po informacijama koje dolaze do nas, tamo je poginulo 20 000 ljudi. Takva mjesta nas tjeraju da se uvijek iznova prisjetimo s kakvom se ljudskom vrstom borila čitava historija, a sada se ponovo moramo suočiti sa ovim svetim ratom između dobra i zla. Demokratija, sloboda, zaštićeni miran život to nije nešto dato, nikad nije bilo besplatno, milijarde ljudi u prošlim vremenima su ginule za nas da imamo ovo što imamo sada. Ali moramo zaštititi naš lijepi mirni svijet od onoga što možemo nazvati mračnom stranom ljudskog bića. Nikada ne smijemo zaboraviti ovakve tragedije, trebamo se zauvijek zalagati za svoju slobodu i prava", poručuje.

Lekcije iz Vukovara i Srebrenice važne su za buduću obnovu Ukrajine.

"Kako vidim, nije dovoljno samo obnoviti one gradove koji su stradali, mora se naći mjesta za rad. U drugom slučaju to će biti prepuni gradovi duhova. Čak i ako u takvim gradovima nije moguće obnoviti industrijske objekte, ljudima se moraju naći i spremati drugi poslovi. Vlade i lokalne vlasti moraju vredno raditi u tom pravcu", dodaje.

"Društveno aktivni ljudi, novinari, političari, umjetnici, poduzetnici, moraju djelovati i pomoći. Moraju objasniti svojim zemljama kakvoj katastrofi možemo svjedočiti ako budemo bili pasivni i budemo ignorisali probleme. Ovo je težak ispit za svaku osoba koja živi u demokratskim zemljama. Ako se ujedine i pruže otpor, prežvijet ćemo. Svaka osoba mora preuzeti dio odgovornosti za borbu da živi i ima luksuz da bude slobodno", napominje Nikitiuk.

Na kraju, naša sagovornica nas upučuje na nekoliko ukrajinskih filmova koji našoj publici mogu približiti kontekst trenutnog stanja u ovoj zemlji.

"Preporučila bih 'Bad roads' (Natasha Vorozhbyt), 'Atlantis' i 'Reflection' (Valik Vasyanovich), te 'Butterfly vision' (Maksym Nakonechnyi), zaključuje ukrajinska rediteljica i scenaristkinja Marysia Nikitiuk.